Ležite u krevetu i na putu ste da uronite u san, kad do vas dopru šumovi iz hodnika. Šumove kojih ne bi smjelo biti jer ih nema tko stvarati ili barem tako mislite. U strahu otvarate oči, ali u zao čas: u najdaljem kutu sobe kao da se nešto pomaknulo.
Je li to odsjaj dalekih automobilskih svjetala ili se u dubokoj sjeni krije nešto neizrecivo strašno? Osjećate kako vam se grlo steže, a led uvlači u kosti. Ćulite uši iščekujući nove znakove opasnosti. Sklapate oči pa ih opet otvarate da provjerite je li “ono” nestalo. Izgubili ste pojam o vremenu prije nego što ste opet utonuli u san. Kad je napokon svanulo, niste mogli vjerovati čega ste se prethodne noći uplašili i vjerojatno ste sami sebi bili smiješni… Dok ponovno ne padne sumrak.
I odraslima je milije svjetlo
Za neke je ovo samo sjećanje iz djetinjstva, no drugi trpe strah od mraka i u odrasloj dobi. Anketa britanske agencije YouGov provedena na 2000 odraslih pokazala je da se njih 40 posto boji ustajati po noći, a deset posto ne ide na WC dok ne svane (makar im bilo sila). Ako ste stariji od deset godina, ali vas mrak i dalje užasava, niste iracionalni ni djetinjasti. Strah od tame i onoga što se možda u njoj krije jedan je od najranijih ljudskih strahova. Ljudi su genetski programirani da povezuju tamu s opasnošću jer su naši daleki preci bivali žrtve grabežljivaca većinom poslije sumraka.
Umjesto noćnog vida – strah
Iako su ljudi evoluirali od četveronožnih do dvonožnih i od nagonskih do umnih stvorenja, nisu razvili vrhunski noćni vid. Mrak nam narušava sposobnost razumijevanja okruženja i snalaženja u njemu. Bez najvažnijeg osjetila gubimo kontrolu i postajemo ranjivi.
Da nadomjestimo taj nedostatak, izumili smo baklje, svijeće, petrolejke i strujnu rasvjetu, no kad se svjetla ugase, opet smo suočeni sa starom ranjivošću. Svjesni ranjivosti naspram krvoločnih stvorenja s boljim noćnim vidom, ljudi su razvili strah kao prirodan mehanizam zaštite od opasnosti koja vreba u mraku. Kad nestane svjetla, taj nas mehanizam sprečava da učinimo nešto glupo i štetno – primjerice da po mraku napuštamo zaštićeni prostor i uputimo se tamo gdje bi moglo biti predatora.
Strah od noćnih životinja koje predstavljaju smrtonosnu prijetnju ušao je u genetski kod homo sapiensa. Tko je imao genetsku varijaciju koja donosi veći strah od mraka, bio je noću oprezniji pa je dulje živio i uspješnije se razmnožavao, prenoseći zaštitni gen na iduća pokoljenja. Taj je gen opstao u genetskom kodu, pa i današnje generacije osjećaju noćni strah iako žive u sigurnijem okruženju.
Foto: Daria Shevtsova / Pexels
