Juli je mjesec obilježavanja brojnih godišnjica stradanja u našoj zemlji tokom agresije od 1992. do 1995. godine. Pored genocida u Srebrenici, juli je mjesec kada se članovi porodica prisjećaju brutalne likvadacije šestorice mladih Srebreničana u Trnovu. Ovaj zločin izvršili su pripadnici zloglasnih Škorpiona u Trnovu. A godišnjica se obilježava sutra.
S tim u vezi podsjećamo da je za genocid u Srebrenici izrečeno pet doživotnih zatvorskih kazni, a na više od 700 godina osuđeno više od 50 osoba. Ali ove brojke negatorima genocida ne znače ništa, čak su karta za miran i spokojan život van granica Bosne i Hercegovine. Tome u prilog govori činjenica da je deset bivših vosokorangiranih pripadnika VRS-a protiv kojih su podignute optužnice nedostupno organima Bosne i Hercegovine.
Rođena u noći s 12. na 13. juli 1995. u bazi holandskog UNPROFOR-a. U noći u kojoj je rođena u njoj je i umrla. U Srebrenici. I nikada nije dobila priliku da sazna da će oni što su odgovorni za najmanje još 8.371 ubijenu dušu dobiti nešto više od 700 godina zatvora. Onoliko koliko bi u zbiru imalo ni desetak najstarijih ubijenih. U ime vjekovnih nacionalnih interesa, ali ti interesi nisu se branili srcem, neki su ih branili tako što su ih plaćali. Pa prvi plaćenik Dražen Erdemović osuđen je na pet godina, a na temelju njegovog iskaza osuđen je komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radislav Krstić na 35 godina, i to je bila prva presuda u kojoj su zločini u Srebrenici okarakterisani kao genocid.
Nije Fatima dobila ni ime po rođenju, dobila je ga je nakon što su joj kosti pronađene 2012. u grobnici, jednoj od nekoliko desetina. Ni njima ne znamo tačan broj. Znamo da je izrečeno pet doživotnih kazni nekima od onih što su u smrt odveli hiljade i hiljade, a raselili preko 40.00 ljudi. Prve tri doživotne izrečene su Zdravku Tolimiru, bivšem pomoćniku komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Generalštaba Vojske RS-a, Vujadinu Popoviću, načelniku sigurnosti Drinskog korpusa, i načelniku za sigurnost glavnog štaba VRS-a Ljubiši Beari. Za genocid proglašen krivim.
I možda bismo bili sačuvani od slika egzekucija i možda bi nam sav bezdan ljudskog zla ostao zauvijek kao priča, ostao zatvoren bezdan, da sopstvenu nasladu ubijanjem nisu ovjekovječilii snimcima pripadnici paravnojne jedinice Škorpioni. Na ukupno 53 godine zatvora osuđena su njih četvorica za ubistva šestorice Srebreničana počinjena u julu na području Trnova. Branislav Medić, Slobodan Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić. A za ista djela još njih dvojica na po 15 godina osuđeni u Hrvatskoj – Milorad Momić i Slobodan Davidović.
Prvi predsjednik RS-a Radovan Karadžić, koji je sam sebe u Hagu predstavio kao psihijatra i pjesnika bez vojnih znanja, u Srbiji poznatiji kao doktor Dragan Dabić osuđen je na doživotnu robiju. Oni čiji se podvizi i dalje slave muralima i, nažalost, ime izgovara u tišini ali punog srca, komandant Vojske RS-a Ratko Mladić, što je s ponosom dijelio bombone djeci u zaštićenoj vojnoj zoni u Potočarima. A nakon bombona odvedeni u smrt. Onaj što je, kako sam kaže, poklonio ovaj grad srpskom narodu.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici. Toliko o brojevima znamo. Sve drugo otvoren je niz. Polako nas i u miru ubijaju, rekla je Hava, majka koja nije stigla da po rođenju imenuje dijete. Mi smo imali 28 godina da probamo da nađemo pravu riječ koja bi sadržala sav očaj ili bar sve neljudsko. I nema je. Tamo gdje se ne zna na kom metru umire čovjekoljublje, tamo spokoja nema. A svoj je djevojčica koja je nakon smrti dobila ime našla pored svog oca, djeda i amidža.
Visoko.ba/federalna.ba
(Visoko.co.ba)
