Svakoga dana na prometnicama diljem Sjedinjenih Američkih Država nalazi se 2,6 milijuna kamiona i isto toliko vozača sa svojim životnim sudbinama.
A brojne životne sudbine ispisao je i Bowling Green, gradić smješten u američkoj saveznoj državi Kentucky, nedaleko od Nashvillea, koji je dom 68.400 stanovnika i poznatih proizvođača, poput General Motorsa i Fruit of the Looma.
U 2018. godini prihodovao je 485 milijuna dolara samo od jednog naroda – Bosanaca i Hercegovaca. Među redovnim platišama poreza i vlasnicima prijevozničkih kompanija koje pridonose statistici iz prve rečenice je i Tahir Zukić, rodom iz Srebrenice.
Ovo je priča o čovjeku koji je u 15 godina izgradio veliki prijevoznički biznis u Americi. Danas ima 120 kamiona, 180 prikolica i 155 zaposlenih. I veliko srce…
– Imao sam sretno djetinjstvo. Međutim, rat je polomio sve te lijepe uspomene, tako da su ostale samo one loše slike, rekao je junak naše priče, koji nakon odsluženja vojnog roka u BiH nije mogao pronaći posao pa je 1991. godine u Zagrebu upisao fakultet, ali sreća nije dugo trajala.
– I tada je počeo rat zbog kojeg mi otac više nije dopuštao da idem u Hrvatsku, priznao je naš sugovornik.
Godinu poslije otišao je u Njemačku kod tetka. No, ubrzo je počeo rat i u Bosni i Hercegovini pa se više nije mogao vratiti kući. U Srebrenici su ostali njegovi roditelji…
– Osjećao sam se grozno. Bile su pokidane veze, ništa nismo znali… Tokom cijelog rata ostao sam u Njemačkoj, gdje sam radio dva posla: dopodne na baušteli, a poslijepodne u piceriji, otkrio je Tahir, koji je prvi put htio otići u Bosnu i Hercegovinu 1996. Tada su ga vratili s obrazloženjem da ne može doći u Srebrenicu jer je to Republika Srpska. Ipak, uspio je osam godina poslije. I danas će reći, bolje i da nije vidio sve.
– Zatekao nisam ništa, sve je bilo porušeno. Ni danas u svom selu nisam ništa obnovio, nemam snage, to je jače od mene, naglasio je.
Tahir u Sarajevu nije vidio perspektivu, nije se uklapao, pa je 2000. godine sa suprugom Amirom i dvoje djece predao papire za odlazak u Sjedinjene Američke Države.
– Nisam se lagodno osjećao u društvu ljudi s kojima sam se nekad družio. Oni su prošli rat, a ja nisam bio učesnik. Osjećao sam se potišteno i bilo mi je žao, ustvrdio je.
Naš sugovornik morao je 2000. godine napustiti Njemačku. Prisjeća se kako mu je bilo toliko žao kada je odlazio jer je mislio da je riječ o raju na zemlji.
– Plakao sam budući da sam mogao zaraditi i uštedjeti. Svaki dan očekujete da vas istjeraju. Produžuju vam vizu po 15 dana i to je postalo neizdrživo, dodao je Tahir, koji se i danas živo sjeća trenutka kada je došao u Bowling Green, opet na početak, drugi put u samo nekoliko godina.
– Bila je to velika promjena. Amerika je drugi svijet, drugi običaji i drugi način života. Nakon dva mjeseca zaposlio sam se u fabrici za izradu kočnica. Bilo mi je lakše nego kada sam došao u Njemačku, napomenuo je.
Tahir je sa svojim poslom bio sretan, no troškove nije mogao pratiti…
– Ne možeš zaraditi da bi izdržavao familiju. Radio sam, supruga je bila kod kuće, a kada sam donio ček od 250 dolara za sedam dana rada, shvatio sam da nam to nije dovoljno, naglasio je.
Ipak, obitelj Zukić na početku je imala neke druge planove – ostati u Americi jedno vrijeme, naučiti jezik, steći iskustvo, dobiti pasoš i vratiti se u Europu.
– Svi smo planirali ostati pet godina i vratiti se u Njemačku, ali kada sam stekao neko životno iskustvo u Americi, svidjelo mi se. Trebalo je sedam godina da počnemo razmišljati kao Amerikanci, istaknuo je.
Nakon 1,5 godina rada u fabrici, naš sugovornik je shvatio da što prije mora promijeniti posao. A kamione je volio, prisjeća se kako ih je posmatrao po Njemačkoj. Znao je što želi…
I izdržao je. Godine 2003. u jednoj prijevozničkoj tvrtki u Nashvilleu od 1.500 vozača Tahir je izabran za najboljeg od njih: “Prešao sam najviše milja, imao najbolji sigurnosni učinak. U Americi je sve moguće ako želiš”.
Junak naše priče učio je putem… Bio je radoznao… Raspitivao se, istraživao… Uspoređuje kako su neki ljudi išli u školu, a da je njemu vožnja bila škola.
– Kada danas vratim film unazad, mislim da sam uradio pravu stvar. Nikad nisam prošao niti jedan plakat na putu a da nisam tražio koja je njegova poruka, otkrio je.
I onda je donio odluku, znao je da mora ići na sve ili ništa. Podigao je zajam i osnovao 2004. TAZ Trucking.
– Kao najbolji vozač dobio sam dvije hiljade dolara, nešto sam imao ušteđenog i krenulo je. Kupio sam prvi kamion. Tada su došla prva dva čeka koja nisam vjerovao da sam zaradio, priznao je.
Tahir je uvijek išao na sigurno. Ali znao je da je Amerika na kotačima i da ako stanu kamioni, staje i cijela zemlja. S jedne strane teret, a s druge veliki potencijal.
– To je težak posao. Danas mogu reći da sam uspio, ali da mi neko kaže da ponovo krenem tim putem, ne bih se više usudio, iskren je.
– Već sam nešto malo i uložio u BiH. Želim tamo puno napraviti, ali još ne osjećam sigurnost u poslu. U Americi ako radiš, imat ćeš. Kod nas se još puno toga mora promijeniti, istaknuo je.
Dvaput godišnje posjećuje domovinu i humanitarno pomaže…
– Teško mi je reći ne humanitarnim akcijama i nikada to nisam napravio. I kada sam bio u Njemačkoj, skupljali smo pomoć za Bosnu i Hercegovinu. Ponekad sam dao sve što sam imao jer nisam toliko mlad da ne pamtim.
Ali pamti, kao što će njegova dobra djela pamtiti generacije Bosanaca i Hercegovaca. Uspjeh i ostanak čvrsto na zemlji ne zaboravljaju se!
(Moja BiH)
