Šta tačno govore ljudi pred smrt? I zašto? Šta na to pitanje kažu biologija, antropologija i lingvistika? Da li su famozne „posljednje“ reči nešto što se može nagovijestiti?
Time se u svojoj knjizi bavi i Liza Smart, koja je o tome iz perspektive lingvistike napisala knjigu „Words on the Threshold“ („Riječi na pragu“). U toj knjizi, između ostalog, piše i kako je njen otac Mort Feliks (uvijek se šalio kako to na latinskom znači „srećna smrt“) podnosio posljednje tri sedmice života, kada je omamljen od bolova i lijekova protiv raka lebdio između ovog i onog svijeta.
Transkribovanje njegovih „brbljanja“, kaže, dalo joj je određeni osjećaj smirenosti prije njegovog odlaska, piše portal „Ekspres.hr“ pozivajući se na „Atlantik“.
„Dosta. Hvala, i volim te i dosta“, rekao je supruzi Suzan veče prije nego što ga je pronašla mrtvog. Taj klinički psiholog je puno govorio prije smrti, ali malo toga do kraja shvatljivo. „Ima toliko toga u tuzi“, rekao bi. „Spustite me odavdje“, rekao bi drugi put, a halucinirao je tvrdeći da vidi anđele, pa je tvrdio da je soba koja je bila potpuno prazna prepuna ljudi. On je jedan od 181 osobe čije je predsmrtne rečenice Liza Smart zapisala u pokušaju da pronađe neku matricu, nešto zajedničko.
Riječ je o ozbiljnoj antropološkoj studiji, a ne o romansiranim sabranim „posljednjim riječima“ od Cezara nadalje. Studija, čija je ideja bila da prouči „psihičko stanje tačno prije smrti“, govori o tome šta nam prolazi kroz glavu kada smo svjesni da je kraj blizu. Time se bavio i antropolog Artur Mekdonald. Podijelio je ljude koje je slušao u 10 kategorija u zavisnosti od njihovih afiniteta (političari, filozofi, pjesnici…) i zaključio kako „ljudi bliski vojnim zanimanjima“ imaju najviše zahtjeva i direktiva, filozofi, matematičari i edukatori imaju najviše pitanja i izjava, dok su umjetnici i naučnici škrti na rječima.
Njemački naučnik Karl Gutke u svojoj knjizi „Posljednje riječi“ kaže kako je Mekdonald pokušao da kvantifikuje rezultate. O komunikaciji prije smrti knjige su napisale i medicinske sestre Megi Kalahan i Patricija Keli i to 1992. godine.
„Kako osoba postaje slabija i više joj se spava, komunikacija s drugima postaje suptilnija. Čak i kada je ljudima previše teško da govore, ili su izgubili svijest, mogu čuti. Sluh je posljednje čulo koje se gasi“, stoji u njihovoj knjizi. Posljednje riječi Džordža Buša Starijeg bile su „volim i ja tebe“, kao odgovor na rečenicu „volim te“, koju mu je rekao sin.
U članku u njemačkom magazinu „Špigl“ ljekari otkrivaju koliko ljudi u trenucima smrti mahnito psuju, ili izgovaraju imena supružnika i djece. Većina muškaraca u nekom trenutku zove majku. Delirijum, izazvan dejstvom lijekova ili visoke temperature, priča je sama za sebe. Najčešće se spominje nejasnoća ili osjećaj kao da lebdimo.
Mnogo znamo, piše „Atlantik“, o počecima govora, počev od utrobe, ali sam kraj je i dalje obavijen tajnom. Upravo je zato Liza Smart započela saradnju sa psihijatrom Rejmondom Mudijem Mlađim, koji se bavi „iskustvima bliske smrti“, zbog čega je 1975. napisao hit knjigu „Život poslije života“. Zajedno su napravili i „Final Words Project“ (Projekat o posljednjim riječima), veb-sajt koji se bavi životom, smrću, svjesnošću i lingvistikom.
Smartova kao primer uvijek navodi svoga oca, koji je koristio fraze koje nemaju smisla (ali njemu su imale): „Moram ići dole, moram se odvojiti“, kao da mu tijelo lebdi između nečega. Onda je bilo i mnogo ponavljanja (Zelene dimenzije! Zelene dimenzije!), koja su česta kod ljudi s demencijom i u delirijumu. Ponavljao je svoje prezime, brojeve, pokret, dok su neki drugi umirući, piše Smartova, pričali metafore o odlasku, bilo brodom, nebom, kopnom ili nešto sasvim treće.
Metafore o odlasku primjetile su Kalahanova i Kelijeva, pa su u svojoj knjizi zapisale: „Oni znaju da imaju vremena da umru.“
Jedan pacijent je ponavljao: „Ako bih mogao samo da pronađem mapu… Samo kad bih mogao da pronađem mapu… Bio bih kod kuće.“
Razumijevanje lingvističkih matrica i razloga zašto se komunicira i kako se komunicira prije umiranja moglo bi uveliko olakšati razumjevanje smrti, ali i šta oni koji umiru žele da kažu. Nekada su ljudi umirali vrlo naglo, ali napretkom medicine, danas se živi dugo i umire polako, u institucijama. Utoliko je komunikacija jako važna. Iako je knjiga Smartove „obojena“ željom da se pogleda u život poslije života, ona je i dalje jedna od rijetkih pisanih ostvarenja na jednu vrlo zanimljivu, a zanemarenu temu.
(Trafika.ba/Izvor: Wentribune.rs)
