“Samo slabi ne umiju oprostiti. Opraštanje je osobina snažnih”, rekao je Gandhi.
Iako ne stoji ništa, praštanje zahtijeva veliku emocionalnu pripremu i ponešto hrabrosti – a oni koji uspiju prihvatiti ispriku živjet će dulje, kako pokazuje američko istraživanje. Da je čak i medicina na strani opraštanja, pokazuju podaci da se ljudima koji mogu izgovoriti taj zastrašujući “oprosti” puls usporava za 20 posto, a tlak snižava, što dugoročno smanjuje rizik od srčanih bolesti. Ipak, isprika je izgubila na vrijednosti jer je ljudi skeptično miješaju s pokušajem da se krivac izvuče bez posljedica – iako bi za svoja nedjela trebao odraditi kaznu, tvrde psiholozi.
Istinska vrijednost opraštanja je u zamjeni razornih, negativnih osjećaja pozitivnim prema onom tko ih je povrijedio. Opraštanje je proces, a prvi korak je čvrsta odluka. No psiholozi smatraju kako impulzivno opraštanje može dugoročno više štetiti nego koristiti, pa je nešto vremena utrošenog na analiziranje i više nego poželjno. Logičnim ljudima kojima je potreban dobar razlog za popuštanje može pomoći to da je vrlo velika vjerojatnost da će i oni u budućnosti učiniti nešto što će povrijediti druge. Stoga je bolje ne čekati vlastite pogreške da bi se naučilo nego ih preduhitriti i pokazati dobru volju zbog koje će blagdani proći u ljepšem okruženju.
Kako bi lakše oprostili, psiholozi savjetuju sagledavanje situacije iz više kutova. Može pomoći vježba glumljenja uloga u kojoj “glumci” moraju “navući tuđe cipele” i poprimiti tuđe osobine.
Moć isprike liječi dušu i pruža novi početak
Zbog ljutnje i ogorčenosti ljudi su zarobljeni u negativnim emocijama, koje se odražavaju na svim područjima i onemogućuju uživanje u životu. Osim toga, dodatno se vežu uz ljude koji su im nanijeli mnogo boli jer nastavljaju živjeti u mislima i sjećanjima. Kako bi otpustili bol, potrebno je oprostiti, ali to ne znači da se odnosi moraju trenutačno obnoviti. Oprost će vas osloboditi, a daljnji korak je razmišljanje o tome što želite iz novonastalog odnosa – obnavljanje ili rušenje.
Uz opraštanje se lakše živi
Bez oprosta nema punine života, a živi se u prošlosti, kako upozorava psihoterapeut dr. Milan Košuta i objašnjava kako je ljude koji nisu oprostili najlakše prepoznati po tome što svugdje vide nešto negativno. U novom stanu vidjet će prašinu i napuknute zidove ili u razgovoru čeprkati po lošem.
Ljudi koji opraštaju lakše žive, a najvažnije je shvatiti kako svi griješe i nitko nije savršen. To će pomoći da oprostite, no ako vam netko stalno nanosi bol, onda razmislite je li oprost uopće potreban. Analizirajte je li riječ o nenamjernoj pogrešci drugog ili zločestoći. Zapitajte se zašto održavate vezu s nekim tko uporno postupa bezobzirno te otkrijte pravi razlog zašto vam je toliko teško prekinuti kontakte s nekim tko vam očigledno nanosi bol.
Stil ispričavanja je individualan i razlikuje se ovisno o karakteru. Netko “oprosti” neće niti izgovoriti, nego će se gristi u sebi i pokušati popraviti situaciju pripremanjem slasnih kolača, a drugi će se pokušati iskupiti ganutljivim riječima ili opravdavati ponašanje. Nerazumijevanje jezika ispričavanja najčešći je razlog nesporazuma zbog kojih oni kojima je iskreno žao nikad ne dobiju priliku iskupiti se. Zbog nerazumijevanja tuđeg jezika traženja oprosta sumnja se u iskrenost – preduvjet za popravljanje razrušenih mostova.
Ako ikad umjesto “Pogriješio sam” onaj koji traži ispriku kaže “Oprosti” ili umjesto “Kako mogu popraviti situaciju?” pobjesnite zbog “Hoćeš li to moći zaboraviti?”, tada ste gotovo sigurno žrtva nerazumijevanja tuđeg jezika. U paleti različitih stilova ispričavanja najčešće se pojavljuje njih pet. Žaljenje se prepoznaje po jednostavnom “Oprosti”, prihvaćanje odgovornosti dolazi uz “Pogriješio sam”, iskupljivanje uz “Kako mogu popraviti?”, kajanje “To se nikad neće ponoviti”, a traženje oprosta prepoznaje se po “Hoćeš li mi uspjeti oprostiti?”.
Jezici ispričavanja su ravnopravni i jednako vrijedni, pa nemojte dopustiti da zbog razlika u komunikaciji “pati” odnos. Dobra prevencija je pitati najdraže kako se oni ispričavaju i što žele čuti od drugih.
“Jako mi je žao, ali sad ću sve pokvariti”
Dr. Gary Chapman u knjizi “Pet jezika traženja oprosta” napominje kako je “ali” najveći ubojica isprike. Primjerice, “Oprosti što sam lagao, ali i ti si meni” trenutačno slabi moć isprike jer većina ljudi “ali” čuje kao opravdavanje ili u najgorem slučaju napad, pa mozak brzo skuplja municiju kako bi se “obranio”. Ne možete li se suzdržati od “ali”, zamijenite ga pitanjima “Možeš li me razumjeti jer si i ti griješio?”.
