“Titanic” je potonuo prije 108 godina, ali detalji ove morske tragedije koja nikada do kraja nije razjašnjena, ne prestaju intrigirati ljude.
Brod je potonuo u noći sa 14. na 15. aprila 1912. oko 740 kilometara od najbližeg kopna, a prvi brod koji je došao u pomoć stigao je sat i po nakon potonuća – dugo nakon što je i posljednja žrtva u ledenom moru umrla.
Naime, temperatura vode iznosila je 2,2 stepena Celzijusa, pa na toj temperature čovjek može živjeti svega 15-tak minuta.
Živote je izgubilo 1.517 ljudi, a najviše šanse za preživljavanje imali su putnici prvog razreda – spasilo ih se 63 posto.
Na “Titanicu” se nalazilo 20 čamaca za spašavanje koji su ukupno mogli primiti tek oko 1.100 putnika – polovinu onih koji su se te kobne noći nalazili na brodu, ali i to je bilo u skladu sa zakonskim propisima tog doba te se smatralo dovoljnim.
Unatoč tome, tek je 700 putnika uspjelo je ući u čamce za spasavanje. Većina ih je poluprazna napuštala brod, pa je skoro u svakome još bilo slobodnih mjesta.
Istinu skrivaju tajne poruke
Ali, postavlja se pitanje, šta se dogodilo sa tijelima? Istinu o tome skrivaju tajne poruke, čiji su autori vjerovali kako nikad neće izaći u javnost. U tim porukama je jasno kako je kapetan jednog od spasilačkih brodova, Mackay-Bennet, želio izvući sva tijela iz mora.
No, ubrzo je shvatio kako je njegov brod premali za 334 tijela koliko su ih našli.
Tada su donijeli kontroverznu odluku – izbacit će leševe od putnika iz najsiromašnije, treće klase, kako bi im ostalo dovoljno mjesta za one iz prve i druge klase. Naime, mišljenje posade je bilo kako oni imaju veća prava na dostojanstveni ukop.
Od 334 pronađena tijela, iz broda ih je izbačeno čak više od sto, a ona nikada više nisu pronađena u bespućima Atlantskog okeana.
Istinu o tome šta se dogodilo skrivali su dugo povjerljivi telegrami, koje su naknadno historičari iskopali iz tajnih arhiva.
U prvo poruci kapetan je napisao – “Apsolutno morate dovesti sva tijela koja stanu na spasilački brod”.
No, s broda Mackay-Bennet ubrzo je odgovoreno – “Detaljno smo popisali sav novac i vrijednu imovinu nađenu kod tijela. Zar ne bi bilo bolje da se sva tijela pokopaju na moru, osim ako ne postoji posebna želja porodica da ih zadržimo?”.
Nakon kraćeg dopisivanja dogovoreno je kako će se izbaciti tijela žrtava siromašnijih putnika, dok će ostaci onih bogatijih biti vraćeni njihovim porodicama.
Užas je uslijedio pet dana kasnije
Kad se SS Bremen, brod koji je plovio iz Njemačke u Ameriku pet dana kasnije približio mjestu tragedije, putnici koji su bili na njemu počeli su vrištati. Bremen se pridružio brodu Carpathia, a njihova misija je bila sakupiti ostatke tijela koji se mogu pronaći. U daljini su mogli vidjeti bijele mrlje, koje su zapravo bile smrznuta tijela mrtvih koji su na sebi još uvijek imali spasilačke prsluke.
Danima iza potonuća, cijelo se mjesto pretvorilo u ogromnu vodenu grobnicu, s gustom maglom, zvukom zapljuskivanja valova, zaleđenim truplima i svećenikovim riječima koji ih je ispraćao.
Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom čvrsto prislonjenom na njena prsa. Bilo je tamo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili odjeveni za ples i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spašavanje i dvoje djece u rukama – ispričala je Johanna Stunke, putnica Bremena.
Posada je sve zajedno opisala kao “hladno, mokro, jadno i neutješno”.
Do kraja aprila, kombinacija soli i sunca počela je uništavati pojaseve i tijela su počela nestajati u dubinama okeana.
U junu iste godine ipak su pronađena dva tijela kako plutaju okeanom. Bila su to tijela brodskog konobara i kuhinjskog radnika.
IZVOR: CS
