NIJE mi preostalo ništa drugo nego istupiti protiv lockdowna. Kao znanstvenik iz javnog zdravstva s desetljećima iskustva s epidemijama zaraznih bolesti, nisam mogao šutjeti. Ne kada se odbacuju osnovna načela javnog zdravstva. Ni kad se radnička klasa baca pod autobus. Ni kad se protivnici lockdowna bacaju lavovima. Nikad nije bilo znanstvenog konsenzusa oko lockdowna. Taj je balon morao puknuti.
Dvije su mi ključne činjenice vezane za covid-19 odmah bile postale očite. Prvo, nakon prvih slučajeva u Italiji i Iranu bilo je jasno da se radi o teškoj pandemiji koja će se na kraju proširiti na ostatak svijeta, što je rezultiralo mnogim smrtnim slučajevima. To me činilo nervoznim. Drugo, na temelju podataka iz Wuhana u Kini, došlo je do dramatične razlike u smrtnosti prema dobi, s više od tisuću puta razlike između mladih i starih. To je bilo veliko olakšanje. Samohrani sam otac s tinejdžerom i petogodišnjim blizancima. Kao i većina roditelja, i ja se više brinem o svojoj djeci nego o sebi. Za razliku od pandemije španjolske gripe 1918. godine, djeca su imala puno manje razloga za strah od covida-19 nego od sezonske gripe ili prometnih nesreća. Mogli su nastaviti život nedodirnuti – ili sam barem tako mislio.
Morali smo zaštititi starije dok su mlađi i dalje mogli pokretati društvo
Za društvo u cjelini zaključak je bio očit. Morali smo zaštititi starije, visoko rizične ljude, dok su mlađe odrasle osobe s niskim rizikom i dalje mogle pokretati društvo. Ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, škole su zatvorene, dok su starački domovi ostali nezaštićeni. Zašto? To nije imalo smisla. Uzeo sam olovku. Na moje iznenađenje, nisam uspio zainteresirati nijedan američki medij za svoja razmišljanja, unatoč svojem znanju i iskustvu s epidemijama zaraznih bolesti. Imao sam više uspjeha u svojoj rodnoj Švedskoj. U glavnim dnevnim novinama objavljena je moja kolumna. I to je imalo odjeka. I drugi znanstvenici istomišljenici suočili su se sa sličnim preprekama.
Umjesto da pokušamo razumjeti pandemiju, natjerani smo da je se bojimo. Umjesto života, imamo lockdown i smrt. Dobili smo odgođene dijagnoze raka, lošije ishode kardiovaskularnih bolesti, pogoršanje mentalnog zdravlja i puno više kolateralnih šteta za javno zdravlje zbog lockdowna. Djeca, starije osobe i radnici najteže su pogođeni onim što se može opisati kao najveći javnozdravstveni fijasko u povijesti.
Švedski primjer
Tijekom cijelog proljetnog vala 2020. godine Švedska je ostavila vrtiće i škole otvorenima za svojih 1.8 milijuna djece u dobi od jedne do 15 godina. I to bez podvrgavanja testiranju, bez maski, fizičkih prepreka ili društvenog distanciranja. Ova je politika dovela do točno nula smrtnih slučajeva od covida-19 u toj dobnoj skupini, dok su učitelji imali rizik od oboljenja otprilike u skladu s prosjekom ostalih profesija. Švedski Zavod za javno zdravstvo izvijestio je o ovim činjenicama sredinom lipnja, ali zagovornici američkog lockdowna i dalje su se zalagali za zatvaranje škola.
U srpnju je New England Journal of Medicine objavio članak o ponovnom otvaranju osnovnih škola tijekom pandemije. Šokantno je da se u njemu nisu ni spominjali dokazi iz jedine velike zapadne zemlje koja je držala škole otvorenima tijekom cijele pandemije. To je poput procjene novog lijeka uz zanemarivanje podataka iz kontrolne skupine koja prima placebo.
Zbog poteškoća s objavljivanjem odlučio sam upotrijebiti svoj uglavnom uspavani korisnički račun na Twitteru kako bih proširio vijest. Potražio sam tvitove o školama i odgovorio s poveznicom na švedsku studiju. Nekoliko je mojih odgovora ponovo proslijeđeno, što je švedskim podacima dalo određenu pozornost. To je također dovelo do poziva da pišem za Spectator. U kolovozu sam se napokon probio u američke medije s kolumnom za CNN protiv zatvaranja škola. Znam španjolski pa sam napisao članak za CNN-Español. CNN-English nije bio zainteresiran.
Očito nešto nije bilo u redu s medijima. Među kolegama koji se bave zaraznih bolestima većina favorizira usmjerenu zaštitu visoko rizičnih skupina umjesto lockdowna, ali mediji su ostavljali dojam kao da postoji znanstveni konsenzus o općem lockdownu.
U rujnu sam upoznao Jeffreyja Tuckera s Američkog instituta za ekonomska istraživanja (AIER), organizacije za koju nikada nisam čuo prije pandemije. Kako bismo pomogli medijima da bolje razumiju pandemiju, odlučili smo pozvati novinare na sastanak s epidemiolozima i stručnjacima za zarazne bolesti u Great Barringtonu u New Englandu, kako bismo obavili konkretnije intervjue. Pozvao sam dvoje znanstvenika da mi se pridruže, Sunetra Guptu sa sveučilišta Oxford, jednog od najistaknutijih svjetskih epidemiologa za zarazne bolesti, te Jaya Bhattacharyu sa sveučilišta Stanford, stručnjaka za zarazne bolesti i ranjive populacije. Na iznenađenje AIER-a, nas troje smo također odlučili napisati izjavu u kojoj se zalažemo za usredotočenu zaštitu umjesto lockdowna. Nazvali smo je Deklaracija iz Great Barringtona (GBD).
Neki su nas zvali luđacima i masovnim ubojicama
Protivljenje lockdownu smatrano je neznanstvenim. Kad bi se znanstvenici izjasnili protiv lockdowna, ignorirani su, smatrani su marginalcima ili optuženi da nemaju odgovarajuće vjerodostojne podatke. Mislili smo da će biti teško zanemariti nešto što su napisala tri iskusna epidemiologa s tri ugledna sveučilišta. Imali smo pravo. Otvorio se pakao. I to je bilo dobro.
Neki su nas kolege obilježavali epitetima poput “luđak”, “egzorcist”’, “masovni ubojica” ili “trumpist”. Neki su nas optuživali da sve ovo radimo zbog novca, iako nam nitko nije platio ni centa. Zašto takva opaka reakcija? Deklaracija je bila u skladu s mnogim planovima za pandemijsku pripravnost kreiranima godinama ranije, ali u tome je i bila suština. Bez dobrih javnozdravstvenih argumenata protiv fokusirane zaštite, morali su pribjeći lažnim karakteristikama i klevetama ili pak priznati da su napravili strašnu, smrtonosnu pogrešku u svojoj podršci lockdownu.
Neki zagovornici lockdowna optužili su nas da se hvatamo za slamku jer su zaključavanja uspjela i više nisu bila potrebna. Samo nekoliko tjedana kasnije, isti ti kritičari pohvalili su ponovno uvođenje lockdowna tijekom vrlo predvidljivog drugog vala. Rečeno nam je da nismo precizirali kako zaštititi starije, iako smo sve detaljno opisali na našoj web stranici i u tekstovima. Optuživali su nas da zagovaramo strategiju slobodnog širenja virusa, iako je fokusirana zaštita zapravo njezina suprotnost. Ironično, lockdown je razvučeni oblik strategije puštanja virusa, u kojem je svaka dobna skupina zaražena u istom omjeru kao i u strategiji puštanja virusa.
Glavna svrha napada bila je obeshrabrivanje drugih znanstvenika
Prilikom pisanja deklaracije znali smo da se izlažemo napadima. To može biti zastrašujuće, ali kao što je rekla Rosa Parks: “S godinama sam naučila da odlučnost smanjuje strah. Kad znaš što trebaš učiniti, to uklanja strah.” Također, nisam novinarske i stručne napade shvaćao osobno, koliko god podli bili, a većina napada dolazila je od ljudi za koje nikad prije nisam čuo. Napadi ionako nisu primarno bili usmjereni na nas. Mi smo već progovorili i nastavit ćemo to činiti. Glavna svrha napada bila je obeshrabriti druge znanstvenike da progovore.
U svojim dvadesetima riskirao sam život radeći za organizaciju za zaštitu ljudskih prava pod nazivom Peace Brigades International u Gvatemali. Štitili smo poljoprivrednike, sindikaliste, studente, vjerske organizacije, ženske skupine i branitelje ljudskih prava kojima su prijetili, ubijali ih ili su nestajali. Iako su se hrabri Gvatemalci s kojima sam surađivao suočili s mnogo većom opasnošću, odredi smrti jednom su bacili ručnu bombu u našu kuću. Ako sam se tada mogao baviti time, zašto sada ne bih riskirao mnogo manje za ljude kod kuće? Kad su me lažno optužili da sam desničar kojeg financira Koch, samo sam slegnuo ramenima – tipično je to ponašanje i službenika establišmenta i salonskih revolucionara.
Nakon deklaracije više nije nedostajalo medijske pozornosti fokusiranoj zaštiti kao alternativi lockdownu. Naprotiv, zahtjevi su dolazili iz cijelog svijeta. Primijetio sam zanimljiv kontrast. U SAD-u i Velikoj Britaniji mediji su bili ili prijateljski raspoloženi i postavljali prijateljska pitanja ili neprijateljski raspoloženi s trik-pitanjima i ad hominem napadima. Novinari u većini drugih zemalja postavljali su teška, ali relevantna i korektna pitanja, istražujući i kritički ispitujući Deklaraciju iz Great Barringtona. Mislim da se tako treba baviti novinarstvom.
Napadi i cenzura su se povećali kako je postajalo jasnije da je lockdown neuspješan
Iako je većina nacionalnih vlada nastavila s neuspjelim politikama zaključavanja, stvari su krenule u dobrom smjeru. Sve je više škola ponovo otvoreno, a Florida je odbijala lockdown u korist fokusirane zaštite, dijelom na temelju naših savjeta, bez negativnih posljedica koje su lockdowneri predviđali.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Kako je postajalo jasnije da je lockdown neuspješan, napadi i cenzura su se povećali, a ne smanjili. YouTube, u vlasništvu Googlea, cenzurirao je videozapis s okruglog stola s guvernerom Floride Ronom DeSantisom, na kojem smo moji kolege i ja izjavili da djeca ne trebaju nositi maske; Facebook je zatvorio profil GBD-a kada smo objavili da starijim ljudima treba dati prioritet u cijepljenju; Twitter je cenzurirao objavu u kojoj sam rekao da djecu i već zaražene ne treba cijepiti; a Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) uklonio me iz radne skupine za sigurnost cjepiva kada sam ustvrdio da bi cjepivo Johnson & Johnsona trebalo davati starijim Amerikancima.
Twitter mi je čak zaključao korisnički profil jer sam napisao sljedeće: “Naivno zavarani da će ih maske zaštititi, neke starije visokorizične osobe nisu se držale društvene distance, a neki su zbog toga i umrli od covida-19. Tragično. Dužnosnici/znanstvenici u javnom zdravstvu uvijek moraju biti iskreni prema javnosti.”
Nikad nam neće oprostiti, ali to nije važno
Ovaj povećani pritisak može se činiti kontraintuitivnim, ali nije. Da smo pogriješili, naši bi nas znanstveni kolege mogli sažalijevati, a mediji bi se vratili ignoriranju. Kad bi priznali da smo u pravu, to bi značilo da smo osramotili neke neizmjerno moćne ljude u politici, novinarstvu, tehnologiji i znanosti. Nikad nam neće oprostiti.
Međutim, to nije važno. Pandemija je bila velika tragedija. Moj 79-godišnji prijatelj umro je od covida-19, a nekoliko mjeseci kasnije njegova supruga preminula je od raka, koji nije otkriven na vrijeme da bi se mogao učinkovito liječiti. Iako su smrtni slučajevi tijekom pandemije neizbježni, naivno, ali pogrešno vjerovanje da će lockdown zaštititi starije značilo je da vlade nisu provodile mnoge standardne mjere fokusirane zaštite. Rastegnuta pandemija otežala je zaštitu starijih osoba. Sa strategijom fokusirane zaštite, moj prijatelj i njegova supruga danas su mogli biti živi, kao i bezbroj drugih ljudi širom svijeta.
Ako ne progovorim, zašto sam znanstvenik?
U konačnici, lockdown je zaštitio mlade i nisko rizične profesionalce koji rade od kuće – novinare, odvjetnike, znanstvenike i bankare – a nauštrb djece, radničke klase i siromašnih. U SAD-u je lockdown bio najveći problem po radnike nakon rasne segregacije i Vijetnamskog rata. Osim rata, malo je bilo vladinih postupaka tijekom mog života koji su nametnuli više patnje i nepravde u toliko velikim razmjerima.
Kao epidemiolog za zarazne bolesti, nisam imao izbora. Morao sam progovoriti. Ako ne progovorim, zašto sam onda znanstvenik? Mnogi drugi koji su hrabro govorili mogli su komotno šutjeti. Da su šutjeli, još bi škola i dalje bilo zatvoreno, a kolateralna javnozdravstvena šteta bila bi veća. Svjestan sam mnogih fantastičnih ljudi koji se bore protiv ovih neučinkovitih i štetnih lockdowna, pišu članke, objavljuju na društvenim mrežama, snimaju videozapise, razgovaraju s prijateljima, govore na sastancima školskih odbora i prosvjeduju na ulici. Ako ste jedan od njih, uistinu mi je bila čast surađivati s vama na ovom naporu. Nadam se da ćemo se jednog dana osobno upoznati i onda zaplesati zajedno. Danser encore!
(Haber.ba)
