Mada to vicepremijer Srbije i predsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić (43) nikada nije krio, široj javnosti je malo poznato, posebice u Bosni i Hercegovini, da trenutno najmoćniji čovjek Srbije vodi porijeklo iz Čipuljića kod Bugojna, u samom srcu Bosne.
Novinari Anadolu Agency (AA) tragom te informacije uputili su se u Čipuljić gdje, kako smo se uvjerili, dobro poznaju ne samo porodicu Vučić već i samog Aleksandra Vučića, kojeg su neki imali priliku vidjeti i kada je, prvi put nakon 20 godina, u proljeće ove godine bez velike pompe i medija boravio u Bugojnu i posjetio rodbinu.
U Čipuljiću su novinari AA, također, upoznali i Aleksandrovog strica Dragu i strinu Anđelku, prve srpske povratnike u Bugojno, posljednje Vučiće koji još uvijek žive u spomenutom bugojanskom naselju.
Slaviša Đurić, sveštenik crkve Rođenja Presvete Bogorodice u Čipuljiću kaže za AA da su Vučići stara bugojanska porodica i da su kao uspješni trgovci bili poznati i prije Drugog svjetskog rata.
”U ono vrijeme su imali svoja lična auta i šofere. Aleksandrov deda Anđelko, kojeg su ovdje svi zvali Adžija, jer je bio na hadžiluku u Svetoj zemlji u Jerusalimu, imao je vrsne trkače konje. Nažalost, 1941. godine jedna velika porodica je dijelom uništena. Aleksandrov deda, stari Adžija, je ubijen. Porodica se poslije Drugog svjetskog rata rasula na mnogo dijelova. Jedni su ostali u Bugojnu, jedni otišli iz Srbiju. Na Slavu Božiju iz te porodice sada ima veliki izdanak – Aleksandar. Njegov otac i porodica su vrijedni i radišni ljudi koji su oduvijek sticali imanja i imali. Mislim da se u Bugojnu kaže porodica Vučić da to sve govori”, započinje razgovor za Anadolu Agency sveštenik Đurić.
Inače, Aleksandrov otac Anđelko (72), kojeg u Bugojnu nazivaju Bato, rođen je u izbjeglištvu u jednom vagonu nedaleko od Beograda. Njegova majka Dragica, inače porijeklom iz Šipova, izbjegla je u Srbiju nakon što su ustaše pobili većinu muških članova porodice, uključujući i Aleksandrovog dedu.
Nakon Drugog svjetskog rata oni su se vratili u Bugojno gdje je Aleksandrov otac odrastao i školovao se, a potom otišao na Ekonomski fakultet u Beogradu. Tamo je upoznao suprugu, Aleksandrovu majku, Angelinu iz Bečaja u Srbiji, sa kojom će se kasnije vjenčati. Prije toga je nekoliko godina radio u IMPO-u u Bugojnu. No, i poslije odlaska u Srbiju, sve do rata u BiH i smrti majke Dragice 1991. godine, Anđelko Vučić je sa porodicom često dolazio u rodni kraj.
Svešetnik Đurić kaže da je Aleksandar Vučić u Bugojnu prije rata često provodio ljetne i zimske raspuste. I sam Aleksandar Vučić, iako je rođeni Beograđanin, svojevremeno je govorio kako je u Bugojnu, uz ostalo, u djetinjstvu radio i teške poslove.
”Volio je, po pričanju mještana, da igra lopte. Bio je dosta nestašno dijete. Borac je bio od početka, volio je da bude uvijek u pravu. Moralo je biti po njegovom. Nije bio popustljiv ni kao dijete. Njegova nepopustljivost, njegova upornost su ga i doveli do mjesta gdje je sada”, ističe sveštenik Đurić.
Potvrdio nam je da je Aleksandar Vučić dolazio u Čipuljić posljednji put u proljeće ove godine.
”Nas je ta posjeta izuzetno obradovala. Dolazio je Aleksandar u Bugojno i prije nego je postao vicepremijer. Nas je ta posjeta obradovala, a nije bilo ni policijskih sirena, mnogo auta…Došao je čovjek, upalio svijeće ovdje u crkvi, svojima na groblju. To je njegova veličina. Nadamo se na proljeće bi trebao da dođe i ostane par dana”, govori bugojanski sveštenik.
Na mjesnom groblju, koje su novinari AA posjetili, sahranjeni su Aleksandrov deda, baka, stric, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Gorenjg Vakufa i druga rodbina.
Aleksandrov stric Drago, jedini muški potomak Vučića koji živi u Bugojnu, kao i njegova supruga Anđelka, kažu da su izuzetno ponosni na Aleksandrov uspjeh. Na ulazu u njihovu kuću pokazuju nam kako čuvaju poster najbolje bh. nogometne reprezentacije, popularnih ”Zmajeva”, sa zastavom BiH. Utakmice reprezentacije prate, a nogomet vole i zbog unuke koja trenira nogomet u Njemačkoj.
”Aleksandar je dolazio baš ovog maja i tada smo ga prvi put vidjeli poslije 20 godina. Dolazio je ovamo sa sinčićem i mlađim bratom Andrejem. Brat i njegov otac su dolazili i više puta ranije. Aleksandrov otac, Bato, dolazio je do sada deset puta u Bugojno nakon rata, ali od tuge nije mogao da dođe i do svoje porodične kuće koja je porušena, baš kao i njegova nešto manja kuća u blizini… Aleksandar je prilikom posljednjeg boravka rekao da ne želi prodati te kuće. U kući moje sestre je potvrdio i kako ima namjeru da ih obnovi. Također, oni i ovdje u Bugojnu imaju dosta zemlje, njiva. Aleksandar je, također, rekao da i to ne želi prodati”, ističe ljubazni Drago.
Dragina supruga Anđelka dodaje kako su veoma radosni zbog Aleksandrovog uspjeha, ali da ”pomalo strahuju za njega”.
”No, njegov pravac je dobar”, primjećuje Aleksandrova strina.
Pitamo ih o životu u Bugojnu. Drago priča kako su međunacionalni odnosi u tom gradu uredu. Sa starim komšijama su, kako kaže, druže, to su njihovi prijatelji i kumovi.
”Ti odnosi su za deset”, dodaje on.
No, žale se i na kriminal i nasilje o kojem slušaju, mada njih lično ”niko ne dira”. Također, u blizini nemaju kioska, pa ne mogu kupiti štampu, žale se i da djeca ne maju u blizini škole… Sve je nekako tužno i pusto. Život se tu ionako odvija sporo.
”Živimo od penzije, a i djeca nam pomognu”, dodaje Anđelka.
Od 9.000 Srba u Bugojnu prije rata, tu ih je ostalo oko 200. Osim njegovog strica, još tri porodice su sa Aleksandrom Vučićem u krvnom srodstvu.
”Nažalost, brojno stanje je takvo kakvo kako jeste. Ne možemo poreći da je Bugojno ostalo bez Srba. Ovo su sve stariji ljudi. Prosjek moje parohije je 67 godina”, ističe sveštenik Đurić, koji nije želio komentirati odnos vlasti prema srpskoj zajednici u Bugojnu jer je ”priča o vlastima opasna”.
Nadalje, kaže da ima čestitih i dobrih ljudi u Bugojnu, ali i onih koji, mahom doseljenici, prave probleme. Ističe i pozitivne primjere suživota. Tako su fasadu crkve u Čipuljiću uradili Bošnjaci među kojima i jedan efendija (imam), dok su unutrašnjost pravoslavne crkve uredili Hrvati! To je, kako vjeruje, nada u bolje sutra na ovim prostorima.
Podsjetio je kako je pravoslavna crkva u Bugojnu zapaljena u incidentu 2004. godine kada je povratak bio u punom jeku. Poslije je povratak padao. Nakon što je crkva ponovo zapaljena i 2007. godine ”niko se više nije vratio”. Ističe kako je problem i posao jer mladi srpske nacionalnosti u Bugojnu nemaju gdje da rade. Klasična je to priča o životu povratnika u sredinama gdje su manjina, iako je sveštenik uvjeren da je ”Bošnjacima povratnicima u RS bolje nego nama”.
”Problem je neispunjavanje ustavnih zakona o ravnopravnosti naroda. Volio bih da smo manjina, imali bi neke prednosti. Mi ćemo biti statistička greška na ovom popisu stanovništva. Mi smo sad statistička grešaka. Na mjestima gdje Srbi trebaju da budu zaposleni, zaposleni su ljudi drugih nacionalnosti. Nemam ništa protiv toga, ali treba zaposliti ljude koji bi se vratili. Da se to desilo, sada bi u Bugojnu bi bilo tri do četiri hiljade Srba. Ovo su teška, preteška vremena… Priča je svugdje ista. Penzija je 300 KM, a lijekovi 250 KM. Da djeca ne pomažu ti ljudi ne bi imali šta da jedu”, istakao je sveštenik Đurić, koji se zahvalio doktorici Meliki Mahmutbegović iz Bugojna, jer je, kako kaže, vrhunski ljekar, ali i lijep primjer suživota.
Đurić je potvrdio kako je Aleksandar Vučić detaljno upoznat sa položajem Srba u Bugojnu.
”Aleksandar Vučić je sa svime upoznat kada je dolazio prošlog proljeća. On je tada uputio pomoć i rekao da nećemo biti zaboravljeni i ostavljeni na područjima FBiH. Trudit će se da dođe do samozapošljavanja ljudi mladih.
Vidite, ovdje ima dosta kuća koje su obnovljene i niko ne živi. Često se ističe taj segment. No, nije dovoljno napraviti kuću, čovjek ne može jesti zidove, mora da živi, radi. Stanje je takvo kakvo je, teško da će ići nabolje”, ocijenio je svečenik Đurić.
Požalio se i na činjenicu da do sada još uvijek nije pokrenuto pitanje procesuiranja odgovornih za smrt, kako tvrdi, 64 civila srpske nacionalnosti koji su ubijeni u Bugojnu, iako se za mnoge zna ko ih je ubio.
Đurić je u razgovoru za AA podsjetio i na priču koja se još uvijek prenosi u Bugojnu, a to je da je deda Aleksandra Vučića brinuo o jednoj bošnjačkoj porodici, porodici Duvnjak.
”Poslije 1918. godine jedan od bugojanskih muslimana trebao je da seli u Tursku. Kada je to čuo, Aleksanandrov deda, Adžija, otišao je kod tog čovjeka, i kazao: ‘Ostavi mi svoju porodicu na vjeru. Otiđi u Tursku, vidi kako je, ako ti se ne bude svidjelo, vrati se, porodica će te čekati’. Kako je stari Adžija rekao, tako je bilo. Taj čovjek je otišao u Tursku. Kad je vidio kakvo je tamo stanje, vratio se i našao je ovdje svoju porodicu. To je sada jedna od najvećih porodica u Bugojnu, porodica Duvnjak. Ljudi su nekada imali riječ, a važila više od svega. To je samo jedan primjer veličine porodice Vučić i opisuje kako se nekad ovdje živjelo”, zaključio je sveštenik Đurić.
|AA|Trafika|Ba|
