Kritike koje često nepromišljeno upućujemo djeci više govore o osjećaju dubokog životnog nezadovoljstva samog roditelja nego postupku djeteta… Što dugoročno čine djetetu, ali i odnosima u obitelji?
Postoje brojne studije o fizičkom i psihičkom zlostavljanju djeteta, a ono se odnosi na kontinuirane i planirane uvrede, ponižavanje, ogovaranje, udarce, itd. Za razliku od ovih dugo istraživanih oblika nasilja, renomirani pedagog Jesper Juul ističe posebni oblik nasilja – “kritizerstvo.” Smatra da roditelji u Hrvatskoj do druge godine života djecu stavljaju na pijedestal i obasipaju komplimentima, a od druge godine ih naglo i beskompromisno počinju kritizirati i psihički lomiti za sve u čemu nisu dobra ili ne odgovaraju njihovim očekivanjima. Kritiziranjem ih se navodi na dobro i ispravno ponašanje, što je odraz kulture u kojoj živimo gdje često definiramo dobro ponašanje prigovaranjem umjesto preuzimanjem vlastite odgovornosti i razvijanjem drukčijih i pozitivnih obrazaca ponašanja.
Kritike možemo definirati kao ubojite navike u ponašanju prema realitetnom psihoterapeutu W. Glasseru. One mogu biti dio verbalnog zlostavljanja, ali nekad su samo dio naučenog ponašajnog obrasca kojeg osoba još nije osvijestila i ne zna drukčije.
“Ne činiš to kako treba, pusti mene! Nisi dobra u tome, bavi se nečim drugim. Dobro si to naučila, ali ne znaš se dobro izraziti. Zašto si to uradila, ugledaj se na brata! Učio bi on malo više, samo da nije tako lijen. Može on to, ali neće, ništa mu se ne da.”
Jeste li se nekad uhvatili kako izgovarate ovakve ili slične rečenice svojoj djeci?
Djeca i mladi su najosjetljivija skupina našeg društva. Potrebno im je puno razgovora, razumijevanja, potpore, razumne pohvale da bi se razvili u cjelovita i zdrava psihofizička bića. Pod razumnom pohvalom ne podrazumijeva se olako davanje komplimenata, već promišljena pohvala kad se sagleda cjelokupni rad ili postupak djeteta u svrhu daljnjeg napretka i većeg osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja.
Unatoč tome što većina roditelja razumije važnost navedenog, brojni se ne mogu suspregnuti od svakodnevnih kritika sličnih onima s početka teksta. Kritike su često upućene svakodnevno, nepromišljeno i govore više o osjećaju dubokog životnog nezadovoljstva samog roditelja nego postupku djeteta.
Što kritiziranjem poručujemo djetetu?
Roditelji uglavnom žele najbolje za svoju djecu i ponekad kritike upućuju u svrhu djetetovog razvoja, ali dijete ih ne doživljava na takav način. Kritike omalovažavaju dijete, snižavaju njegovo samopoštovanje i emocionalno ga iscrpljuju.
Postoje bolje alternative kritiziranju. Važno je da roditelj, u trenutku ljutnje ili razočaranje, zastane, razmisli što je to što ga tišti u djetetovom ponašanju i bira riječi kojima će to izraziti.
Djeca će bolje doživjeti izjave: “Vidim da si se potrudio, mislim da još možeš poraditi na tome. Ne dobivaš dobre ocjene, razmislit ćemo što ti otežava učenje. Smatram da ne radiš dovoljno, ali znam da možeš bolje i više, ja ću ti pomoći..”
Obitelj nije jedino mjesto gdje se dijete susreće s kritikama. Škole su često najveće izvorište kritika zbog nepoznavanja boljeg načina komunikacije s djetetom.
Učitelji kao i roditelji prigovorima nastoje dijete usmjeriti na proces učenja i ponašanje koji oni smatraju ispravnim. Pohvalom razvijaju osjećaj moći, važnosti, ostvarenja u djeteta, dok kritikom razvijaju negativno mišljenje djeteta. S vremenom, dijete uistinu razmišlja o sebi kao o neuspješnoj i lijenoj osobi.
Učitelji govore: “Nedorastao si ovom zadatku, neka ga netko drugi uradi. Nisi dovoljno učio. Sve bi bilo lakše, kad ne bi bio toliko lijen i nezainteresiran. Pogledaj učenika do sebe, je li se on tako ponaša? Tvoj brat je bio toliko bolji u školi..”
Učenik misli: “Ni u čemu nisam dobar, bolje da se prestanem truditi. Ništa mi ne ide, zašto uopće gubim vrijeme na ovo? Bolje da se idem igrati. Drugi ovo bolje znaju, bolje da se ne javljam.”
Iako učitelji i roditelji ponekad kritiziraju djecu vodeći se pozitivnim mislima kao što su djetetovo usmjeravanje u pravcu truda, zalaganja, dobivanja boljih ocjena, pristup je pogrešan i cilj neostvaren.
Jesper Juul zaključuje da kritizerstvo nije odgojna strategija jer degradira djecu i ne nudi protumodel ponašanja te rezultira dječjim osvećivanjem roditeljima ili učiteljima nakon što postanu samostalna. Ako se vodimo izrekom Maksima Gorkog da su djeca naši sutrašnji suci, sve kritike utkane u dječji mentalni sklop roditeljima će se vratiti poput bumeranga.
Ako želimo odgovorno, osnaženo, zdravo i marljivo dijete, birat ćemo postupke i riječi. Ako želimo pokoriti dijete, kritizirat ćemo ga. I definitivno ćemo uspjeti u tome.
