Egzistencija LGBT osoba se konstantno izmješta iz društvene stvarnosti kada su posrijedi njeni segmenti poput ekonomije i religije, do momenta u kojem se ta izmještenost percipira kao jedina realna. Kako drugačije objasniti slučaj BBI-ja koji je, kao veliki šoping centar sa primarnom funkcijom zarade, odlučio da javno proglasi LGBTI osobe moralno neprihvatljivim ili osobama koje se sukobljavaju sa tradicionalnim vrijednostima? Podsjetimo se: BBI Centar je uskratio Sarajevskom otvorenom centru okupljanje povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba pod izlikom da bi sam morao da snosi troškove osiguranja. No, pošto BBI nije morao da snosi troškove dodatnog osiguranja na ranijem okupljanju sličnijeg sadržaja, direktor Sead Živalj otvoreno je rekao da je pitanje zapravo vrijednosno, odnosno da Sarajevski otvoreni centar promovira „društveno neprihvatljivo i nemoralno ponašanje“.
Ono što se želi postići na takoreći „prvu loptu“ je upravo izolacija LGBTI osoba kao potpuno izmještenih subjekata koji nemaju šta tražiti u politici poslovanja, kao ni u religiji koja se sa tom politikom pak može preplitati (islamsko bankarstvo, prostorije namijenjene za molitvu i sl.). Dodatno se pokušava postići legitimitet pozivajući se na tradiciju, a tradicija ostaje prazni označitelj jer se neprestano mijenja i kontekstualizira – uvijek jeste i uvijek hoće. Tradicija postaje materijalna stvarnost samo zahvaljujući, kako bi Judith Butler rekla, neprestanom praksom ponavljanja. Ona nema jezgro koje je statično, esencijalno niti neotporno na druge životne/jezičke prakse.
Prećutno, čitav kontekst se nastoji spojiti sa islamom, kao religijom koja istospolne ljubavi, transrodne osobe i druge identitete cenzurira, kažnjava i ne prihvaća, i da je to jedina istina o religiji kao takvoj. Međutim, svaka religija je prije svega običajna i društvena pojava, ona ne postoji u vaukumu za odrabrane koji tada napuštaju sav ovozemaljski život, ona je uspostava moralnih običaja koje nastoje oblikovati društvo. Kada se govori o njoj kao takvoj, i o običajima kao takvim, LGBTI osobe se predstavljaju kao potpuno strani elementi koji do te tačke nisu postojali u stvarnosti te religije, a istina je zapravo da LGBTI osobe nisu niodakle došle, nego su sastavni dio svako društva, odgajani/e u duhu te iste tradicije i stvarnosti, i kao takvi/e, oni/e joj pripadaju jednako kao i heteroseksualne osobe. LGBTI osobe se ne okupljaju ispred BBI-ja jednom godišnje. One su svuda, cijele godine, u džamijama, objektima za molitvu, u vladi, u pozorištu, u pošti, u apsolutno svim segmentima društva. U svijetu postoje mnogobojne incijative i udruženja LGBTI muslimana/ki koji/e ne misle da njihova seksualnost ili rodni identitet znače automatsko odbacivanje njihovih drugih identiteta, posebno vjere koja je za ljude obično vrlo intimna i osobna stvar koja ne nestaje samo zato što određeni vjerski poglavari to žele.
Druga očita pogreška je pretpostavka da je tržište heteroseksualno, transfobno, bifobno i homofobno, te ukoliko želimo da nam posao ide dobro, moramo ili da podržimo logiku direktora Živalja, ili pak da se držimo dalje od tih tema iako poslujemo u istoj zgradi. To je upravo ono što se dogodilo. Od tvrtki koje su upitane da li su dale pritužbu zbog okupljanja LGBTI osoba ili podržavaju stav Seada Živalja, jedino je Lush Handmade Cosmetics uputio nedvosmislenu podršku borbi za LGBTI prava. L'Occitane En Provence i Obag su uputili vrlo generalnu poruku po kojoj niko ne treba da bude diskriminiran, a ostale tvrtke su odlučile da ćute zbog dobrobiti posla.
Pa, ne baš sve. Nakon ponovljenog upita, ovaj put iz naše redakcije, uglavnom je ostala ćutnja ili diplomatski odgovor da će kolektiv donijeti stav, pa nam javiti, ali Mensur Bektić, vlasnik radnje Nakit Bektić i predsjednik Obrtničke komore Federacije BiH, odgovorio je: „U potpunosti se slažem sa pismom BBI direktora i uprave BBI CENTRA. Ne podržavam takve i slične skupove i organizacije“. Podsjetimo, Bektića su prozvale žene iz Udruženja žena „Gračaničko keranje“ da je uzeo idejno i autorsko djelo – cvijet Srebrenice, koji je nastao kao humana gesta i namijenjen je nekomercijalnoj distribuciji, angažirao advokate kako bi ga patentirao, a potom prodavao u svojoj radnji po cijeni od 117 eura. Toliko o tradiciji, odnosu prema tuđem (ženskom) radu, njihovoj patnji, kao i simbolici koju taj cvijet nosi.
Nešto eksplicitniji mail došao nam je od generalnog menadžera radnje sportske opreme „King of ring“, Zlatana Kljahe, u kojem velikim slovima naglašava da je „apsolutno protiv okupljanja LGBTI populacije ispred BBI Centra“ i još dodaje „daleko vam kuća od moje bila.“ Ono što Kljaho pretpostavlja je da borilački sportovi nužno počivaju na toksičnom maskulinitetu i homofobiji, te se on takvim očitovanjem najbolje obraća svom potencijalnom tržištu. Međutim, borilačkim sportovima se bavi i LGBTI populacija tako da je vrlo moguće da su njegovi klijenti/ce gej muškarci, trans muškarci, lezbijke i dr. Također, stereotip po kojem bi heteroseksualni muškarac, bokser, nužno podržavao ideju da treba biti agresivan prema ranjivim skupinama već je polako na izmaku. U svakom slučaju, njegova kuća nije izolirana od bh. stvarnosti i on sigurno u svom životu već ima pripadnike/ice LGBTI populacije, iako mu se nisu outovali/e.
Sead Živalj je upravu kad kaže da je ovo pitanje morala. Važno je zauzeti moralnu poziciju i solidarisati se sa LGBTI osobama koji su sasvim sigurno svakodnevni i masovni posjetitelji/ice BBI Centra. Važno je zauzeti moralnu poziciju koja je svjesna da borba inkuluzije nije nešto što zaobilazi poslovne subjekte koji žive u izmještenom vakuumu novca i bezličnih transakcija. To nigdje u svijetu nije tako, i zasigurno neće početi sa Bosnom i Hercegovinom.
Preneseno sa lgbti.ba
