O prethodnom političkom iskustvu, ambicijama za predstojeće izbore, te angažovanosti u sportu ekskluzivno za portal trafika.ba govorio je potpredsjednik Demokratske fronte i kandidat za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH, Samer Rešidat.
S obzirom na to da ste poslovan čovjek, koji vodi jednu od najpoznatijih turističkih agencija u Bosni i Hercegovini, kako ste se odlučili baviti politikom?
To je jedno od najčešće postavljanih pitanja meni, obzirom da me većina ljudi poznaje kao uspješnog poslovnog čovjeka. Vrlo jednostavno, nisam više želio biti pasivan posmatrač svega što se oko nas dešava i što nas se svih tiče. Želio sam svoje bogato iskustvo i znanje iskoristiti kako bih dao svoj doprinos poboljšanju nesnosne svakodnevice u koju smo, kao u zamku, zapali. Obišao sam pola svijeta, upoznao mnogo ljudi i vidio da se može živeti mnogo ljepše i bolje. Shvatio sam političko-društveni angažman kao svoju obavezu da svoju energiju i vrijeme, iskustvo i znanje preusmjerim sa sebe na širu društvenu zajednicu.
Na prethodnim lokalnim izborima ste bili kandidat za načelnika Opštine Centar. Uprkos veoma uspješnom mandatu ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo, niste osvojili dovoljno glasova birača. Mislite li da je tome kriva neujedinjenost ljevice?
Apsolutno da. Prostom matematikom vidimo da je mnogo veći broj izašlih na izbore bio protiv kandidata koji je pobijedio, nego za, glasavši za ostalih 8 kandidata. Žalio sam tada što kandidati lijevo orijentisanih stranaka, kojima i sam pripadam, nisu postigli dogovor. Ja sam bio spreman da se povučem iz izborne utrke u korist nekog drugog, ko bi smatrao da ima najveće šanse. Obzirom da sam bio drugi, opet sam rezultat govori da su se ipak drugi kandidati trebali povući. Očigledno nije bilo volje. Žao mi je što neki nisu izvukli pouku iz te situacije. Da, rekli su da sam bio uspješan ministar i to mi puno znači. Svakome je drago kada ga neko sretne na ulici i kaže: svaka ti čast, bio si bolji od ostalih nešto si uradio. Iza mog kratkog mandata su ostala konkretna djela, otvoren je Zemaljski muzej, ukunuti nameti sportskim klubovima u Kantonu, riješeni nagomilani dugovi ministarstva, riješen problem finansiranja muzeja Ars Aevi, dvije zlatne medalje u košarci i da ne nabrajam…Kada budem pričao mom sinu imaću čime da se pohvalim.
Kao ministar u KS bili ste prepoznati kao neko ko je pomagao sportska udruženja i klubove, te bili veoma aktivni medijski. U slučaju da budete izabrani u Predstavnički dom Parlament Federacije BiH, da li planirate i dalje da radite na unapređenju sporta i kako?
Ja to ne bih definisao kao pomoć ili kako neki kažu trošak, već kao investiciju u sport i kulturu. Dok god nam kultura i sport budu tretirani kao trošak imaćemo situaciju da se borimo u nekim B skupinama, da pokušavamo da nađemo ko će obući dres sa državnim grbom i slično. Konkretan primjer su i troškovi koje su imali klubovi u Kantonu Sarajevo, a vezani su za osiguranje utakmica. To je bio slučaj samo u Kantonu Sarajevo. Dogovorom izmedju MUP-a KS, klubova i Ministarstva kulture i sporta taj problem je riješen. Konkretno ću se zalagati da se napokon donese zakon o oporezivanju igara na sreću. Dio tog novca bi direktno bio investiran u sport.
Problem je da klubovi ne mogu da napreduju, a samim tim ni sport u BiH zato što nemaju mogućnost uspostave finansijske održivosti. Zbog velikog iznosa poreza na profesionalni ugovor (70%), veliki broj sportista ne dobije priliku igrati profesionalno i živjeti od svog rada, a ni klub ne može ostvariti benefite njegovim/njenim prelaskom u drugi klub. Iz tog razloga dešava se da su klubovi osuđeni na konstantno traženje pomoći od države u vidu donacija, umjesto da država u sistemu omogući olakšan rad sportskim klubovima koji će im omogućiti finansijsku održivost i veće šanse za “profesionalizaciju sporta” u BiH.
Ovdje ne treba biti puno pametan, treba pogledati kako je to riješeno u Evropi i svijetu. Brojne zemlje u Evropi su imale sluha za ovaj problem, pa su uvele tzv. artist taxation, koji garantuje poreske olakšice sportašima, imajući u vidu i činjenicu da sportaši uglavnom koriste usluge privatnih medicinskih praksi, samim tim oni nisu ni tako na teretu države, a i dalje su obavezni plaćati puni iznos za doprinose za zdravstveno osiguranje.
Ove i slične olakšice bi garantovale veće šanse djeci koja žele da se bave sportom da će jednog dana moći da žive od svog rada, a ne biti primorani raditi druge poslove, tako umanjujući i kvalitetu profesionalnog sporta u BiH. Ovakav zakon bi osnažio ne samo sportske klubove, nego i dao nadu svoj djeci i njihovim roditeljima koji vrednuju sport kao jednu od osnovnih elemenata psihofizičkog razvoja djevojčica i dječaka, da će potencijali te djece imati mogućnost biti ostvareni na pravi način.
Šta ste Demokratska fronta i konkretno Vi kao kandidat identifikovali kao ključne probleme za koje Vaš program nudi rješenja i o kakvim je rješenjima riječ?
Demokratska fronta je detektovala niz problema koji egistiraju u bh. svakodnevici. Mi smo 2014. prezentovali naš program pod imenom Vizija 14-22, koji je kasnije kopiran i dato mu je ime Reformska agenda. Nažalost ta Agenda nije sprovedena onako kako smo napisali, već je djelimično sprovedena i kao takva je nanijela više štete nego koristi. Danas smo svjedoci stanja u državi, na ulicama su borci, prosvjetni radnici, doktori, čak su i djeca obespravljena tako da na ulicama traže da im se omogući pohađanje nastave. Ove godine smo izašli sa Pobjedničkim programom, koji je nastavak Vizije, sada sa dodatnim mjerama koje se moraju poduzeti da bi konačno kao društvo krenuli naprijed. Svi naši planovi i programi su realni, napravljeni od strane ljudi koji su se dokazali u svom radu. Provođenjem ovog programa garantujemo bolje stanje u privredi, obrazovanju, zdravstvu, sportu i kulturi, društvu uopšte.
Jedna od bolnih rana na mapi kulture BiH je zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Javnost Vas pamti po tome što se aktivno radili na tome da se Muzej ponovo otvori u čemu ste i uspjeli. Osim toga, na koja ste još postignuća u svom političkom radu najponosniji?
Ponosan sam na sve uspjehe. Ono na šta sam posebno ponosan je činjenica da za ovih šest godina, koliko sam član jedne stranke te aktivan političar, zapravo nikada nisam postao tipični bh. političar. Ja sam uvijek i prije svega čovjek, koji niti može niti želi da ispadne iz svakodnevice, koja nam je svima u ovoj državi prilično slična. Nisam se otuđio od naroda, što je pravilo kada su u pitanju domaći političari. Nisam nedodirljiv, ja se krećem po gradu, po vrlo uobičajenim mjestima. Zato gore navedeni i ne shvataju koji su naši suštinski problemi.
(Trafika.ba)
