Imati dijete koje boluje od karcinoma ili neke druge maligne bolesti je samo po sebi teška spoznaja, no imati dijete s takvim oboljenjem, a živjeti u Bosni i Hercegovini je još teže. Iako ljekari i medicinsko osoblje na ovom polju pomjeraju granice vlastitog djelovanja u želji da mališanima omoguće izlječenje, nije jednostavno jer mnoge zdravstvene ustanove nemaju mogućnost pružanja osnovnih terapija, lijekovi su skupi i često nedostupni, a mnoga stanja zahtijevaju liječenja van zemlje.
Sin Merime Korlatović obolio je od leukemije kada je imao samo dvije i po godine života. Iako stanovnik Tuzle, gdje se liječio na Klinici za dječije bolesti, ovaj danas četvorogodišnji dječak je na većinu terapija morao ići i u Sarajevo, a njegova majka se prisjeća da to nije bila jedina teškoća u procesu liječenja.
„U momentu kada saznate za jednu tako tešku dijagnozu, vaš život se potpuno promijeni. Mi smo morali kupiti lijek kojeg nije bilo u Bosni i Hercegovini pa ne bi bilo loše da država uradi nešto po tom pitanju, da olakša u pronalasku lijeka koji je u tom trenutku potreban za dijete“, poručuje Merima.
Ovaj četvorogodišnjak nije jedini koji nailazi na prepreke pri liječenju u svojoj državi. Primjera radi, od januara do septembra ove godine, prema podacima koje smo dobili od Federalnog zavoda zdravstvenog osiguranja, ukupno 22 mališana su upućena na liječenje u inostranstvo. Jedan od razloga je što u našoj državi nema još niti jednog specijaliziranog centra koji radi transplantacije za djecu koje su nerijetko ključne za oporavak.
„Ne samo kada je u pitanju transplantacija koštane srži, već i transplantacija jetre, bubrega, da ne pričamo o srcu. Moramo imati sve što jedan takav centar zahtijeva: prostor, kadar, opremu i iskustvo“, ističe dr. Admira Hadžiselimović, pedijatrica na Odjeljenju za hematologiju i onkologiju na Klinici za dječije bolesti UKC Tuzla.
No, iako se, kada su u pitanju uslovi, ne možemo porediti sa zdravstvenim centrima u razvijenim zemljama, pozitivnih promjena ima. Tako se u UKC-u u Tuzli se do 2015. godine nije mogla obavljati kompletna hemoterapija, ali otvaranjem posebnog odjela i dodatnom edukacijom stručnog osoblja to se promijenilo.
„Od tada pa do danas mi kompletnu hemoterapiju realizujemo kod nas. To je već jedna stepenica više. Do tada su se naši pacijenti liječili u Sarajevu“, navodi dr. Hadžiselimović.
Pozitivna promjena ogleda se i u roditeljskoj kući koja će, nakon Sarajeva, svoja vrata otvoriti i u Tuzli. Izgradnja je u toku, a podrazumijevat će pet apartmana za porodice i mališane kojima će ljekari biti nadohvat ruke, a neće morati boraviti u bolničkim sobama. Značaj roditeljske kuće u sklopu UKC-a je nemjerljiv jer je sam proces liječenja dugotrajan.
„Nekad je nemoguće materijalno izmjeriti šta ona znači našim porodicama, prije svega, u psihološkom smislu, gdje imaju rasterećenje, priliku da borave s porodicama, a u drugom smislu umanjuje njihove troškove jer u okviru roditeljske kuće imaju sve potpuno besplatno“, ističe Atifa Buldić Bešić, glasnogovornica Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka.
Svaki korak više je značajan kada se govori u uslovima u kojima se liječe najmlađi od najtežih oboljenja, stoga bi, smatraju i roditelji i ljekari, država najviše trebala ulagati u zdravstvo. No, moramo imati na umu da je uz bolje uslove kada je u pitanju oprema, nužno osigurati i bolje uslove radnicima jer uzalud sve ukoliko nas medicinski kadar nastavi napuštati. Stoga se postavlja pitanje: mogu li najmlađi biti najveći alarm nadležnima?
Visoko.ba/federalna.ba
(Visoko.co.ba)
