Jasno NE hrvatskoj čizmi u BiH za koju se zalaže Zoran Milanović, najveći reinkarnator Tuđmanovih ideja i afiniteta prema našoj zemlji. Zbog činjenica, a i zbog duboke amnezije koju je Hrvatska doživjela, podsjećamo ih na 93. i njihovu ulogu, na osuđujuću međunarodnu presudu vojnog i političkog vrha za UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT i sudjelovanje u međunarodnom oružanom sukobu. Zbog toga hrvatska vojska ne može u mirovnu misiju u BiH. Lijek od amnezije je prihvatanje istine i haške presude. Povratak na mjesto zločina, pa makar to bio i jedan vojnik, NEĆE MOĆI. Jeste članica NATO-a, ali niste gospodari suverenog bh. prostora.
Sa Pantovčaka, ali i Markovog trga iznova se lansiraju nove strelice prema BiH. Hrvatska hoće da bude dio suštinskog faktora u osiguravanju sigurnosti i stabilnosti u BiH, želi svoje vojnike u misiji Altea u BiH. I kaže neće o tome pitati nikoga.
“Meni se počelo sviđati da budemo, odnosno da imamo pravo biti ako hoćemo..”, kazao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.
Hrvatski vojnici na osnovu ovog prijedloga iz 2014 godine sa potpisom Zorana Milanovića, tada premijera Hrvatske trebali su kročiti na tlo BiH u sklopu misije Altea. Sabor je usvojio odluku ali zbog kako su to nazvali protokalarne prepreke odnosno Dejtonskog mirovnog sporazuma, vojnici su ostali sa one strane granice. Osam godina kasnije, njima više protokol nebitan pa krenula agresivna kampanja kako hrvatskom čizmom kročiti na bosanskohercegovačko tlo. Ohrabreni članstvima u EU i NATO-u susjedi bi uz matricu da su bili branioci a ne agresori, štitili hrvatski narod u BiH.
“BiH ne bi bilo da nije bilo hrvatske vojske. HRVATSKA NE MOŽE BITI JER JE BILA STRANA U RATU. ČEKAJ, PO TOM KRITERIJU NJEMAČKA NE BI MOGLA BITI NIGDJE JER SU IZAZVALI DVA RATA U KOJIMA JE POGINULO 100 MILIONA LJUDI”, dodaje Milanović.
Nakon Tuđmanovog neuspjelog pohoda na BiH I presuđenog projekta za udruženi zločinački poduhvat, koji je također ostavio hiljade ubijenih i etnički čiste prostore, pretenzije da se Hrvatska nametne u ulozi tutora nastavljene su i u vladavini Milanovića i Pleknovića.
“Taj Dejtonski sportazum se nikada ne bi dogodio da hrvatske brigade, prije svega gardijska brigada, ali i dvije domogr. Brigade i pukovnije nisu došle na 20 km od Banjaluke i u 10. mjesecu 1995. godine natjerali neprijatelje. To su tada bili bosanski Srbi, da se predaju i da sjednu za pregovarački sto. To nije napravio niti jedan NATO bomabarder, niti jedan avion, nijedan dalekovidni precizni projektil nego srećom ili nažalost ČIZME HRVATSKIH VOJNIKA. BEZ TOGA NIJE IŠLO”, kaže Milanović.
“To je samo produžetak te poltike koju Hrvatska provodi, u kojoj potpuno okreće istoriju, okreće fakte, okreće međunarodno pravo jer je to sve potvrđeno u presudama međunarodnog suda kako bi sebe nametnula kao faktor iz EU i NATO-a i kako bi se zaboravila njena uloga u ratu u BiH ,a četiri presude Haškog tribunala kažu vrlo jasno HRVATSKA JE BILA AGRESOR U BIH. TAČKA”, naglašava novinarka Dženana Karup.
Akademik Slavo Kukić kaže: “Istina je da se razumimo da je dogovorom Tuđman- Izetbegović u Splitu dato zeleno svjetlo pripadnicima hrvatske vojske da mogu preći granice BiH sa jugozapadne i zapadne i sjeverne strane BiH kako bi se zajednički borili protiv agresije srbijanskih vojnih snaga. Ali bojim se da je priča o tome kako BiH ni danas ne bi bila suverena država, tu se priču moglo čuti i ovih dana da nije bilo hrvatske vojske pretjerivanje jer pri tome se treba biti pošten pa priznati da je hrvatska vojska ulazila u BiH i prije sporazuma Tuđman-Izetbegović i da su vjerovatno u tom momentu ambicije hrvatske vojske bile potpuno drugačije nego prije tog sporazuma.”
“Haški tribunal je presudio uzp Herceg Bosnu kao projekat koji je zasnovan na zločinu, to jeste na etničkom čišćenju određenih prosotora i to je jasno presuđeno u presudi Haškog tribunala, to jasno svima treba da bude. Tadašnjeg političkog vrha i dana danas je ta želja živa i danas je provode poltičari koji su na vlasti u RH, nažalost”, navodi predsjednik Udruženja logoraša Mostar Emir Hajdarević.
Iako imaju hašku presudu koja precizno navodi da je Hrvatska bila umiješana u rat u BiH a da Tuđman zajedno sa čelnicima tzv Herceg Bosne bio dio UZP-a , dvojac Plenković Milanović koji su ovaj put pronašli zajednički kurs kada je riječ o BiH, traže amnestiju i kršenje Dejtona koji je prepreka za ponovni ulazak hrvatske vojske u BiH.
“Ne vidim gdje bi u BiH hrvatska postrojba ili jedinica mogla dobro djelovati. U pretežno bošnjačkim predjelima bi ju smatrali u najmanju ruku sumnjivom, u pretežito hrvatskim predjelima bi je smatrali svojom pa ne bi imala autoritet. Možda bi mogla u današnjim uvjetima imati neki smisao u RS-u, ali tamo bi opet je posebna situacija to bi možda značilo za poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa, ali bi opet značilo da se RS smatra kao corpus separatum, kao izdvojeni dio iz BiH”k, smatra politolog Žarko Puhovski.
“Ulaženje u sastav tih trupa ne znam da li bi sigurnosno išta značilo osim što bi to bilo dodatno ponjižavanje Bošnjaka, Bosanaca, probosanskih snaga ovdje koje dobro znaju i koje su svjedočile politici Hrvatske i ulozi HV-a i HVO-a tokom 90-ih godina. Mislim može li iko zamisliti da se tako nešto desilo recimo u Njemačkoj nakon 2 svjetskog rata, naravno da ne može, sve što nije normalno i što nisu standardi u EU u BIH se nažalost nameće”, dodaje Karup.
“Već i u tekstu je navedeno sva demokratska sredstva, to je da ćemo se boriti svim demokratskim sredstvima koja su nam na raspolaganju a to je da se ne desi da nam se hrvatska vojska uvuče pod okriljem Eufora kao kukavičije jaje. Otvoriti se put hrvatskoj vojci da uđe na prostor BiH, ljudi u Hercegovni su osjetili njihovu oslobodilačku snagu i mi zaista više ne želimo da nas tako više iko oslobađa nit želimo da našu djecu oslobađa kao što smo mi oslobađani 93. godine”, navodi Hajdarović.
“Da nije svih ovih političkih talasanja na relaciji ZG-SA to prisustvo pripadika hrvatske vojske u BiH u sastavu NATO snaga ne bi značilo ništa specijalno. Ono u ovim uvjetima kad to talasanje imate, kada odnosi između BiH i RH nisu nikada od 96. god na nižoj razini, inzistiranje na pripadicima hrvatske vojske kao pripadnika jedne NATO misjie budi različite sumnje i otvara različita neugodna pitanja”, pojašnjava Kukić.
A susjedni udruženi u poduhvatu – pod svaku cijenu poslati svoje vojnike u BiH. Predsjednik Milanović započeo, Vlada na čelu sa Plenkovićem ga prati, i rječnikom i idejama. Dežurni ministar sa olovkom u ruci Grlić Radman tako je pisao generalnom sekereratu NATO-a tvrdeći da će Hrvatska kao ravnopravna članica tog saveza biti diskriminirana ako njeni vojnici ne dođu u misiju u BiH, jer za to Radman kaže ne postoje faktičke prepreke.
“Nije to operacija u kojoj mi bi imali neke pretenzije prema teritoriju BiH – nego operacija sigurnosti i stabilnosti i dobrog funkcioniranja zemlje, tako da mi je taj CIJELI JEDAN ANTIHRAVTSKI NARATIV KOJI dolazi od Komšića, baš je onako neprimjeren, IRITANTAN ..ne znam neka malo pogleda bolje što čini”, kazao je Plenković.
“Hrvatskoj je stalo do toga da je se prizna kao ravnopravnu kako se ovdje kaže a zapravo je stalo da se pokaže da u BiH Hrvatsku ne smiju tretirati kao agresora. I tu počinje stalno isti problem da se živi u 1991., 1992., 93., 94., a ne u 2022.”, dodaje Puhovski.
Dakle, iako je Vojska R Hrvatske kao strana učesnica u ratu na teritoriji BiH nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma morala napustiti trajno teritoriji naše države aktualna vlast smatra da ih amnestira činjenica da su sada oni dio NATO-a odnosno snaga koje jedine mogu biti na teritoriji BiH.
“Po Aneksu 1 A član 3 hrvatske snage zaista ne mogu biti raspoređene u bilo kakvim operativnim misijama u BiH. Cilj ove misije jeste sigurnost i stabilnost u BiH. Postoje brojni elementi i pokazatelji koji pokazuju da učešće hrvatskih vojnika ne bi doprinijelo sigurnosti u BiH uglavnom zbog te prošlosti i da ne govorimo o presudama međunarodnih sudova. U NATO-u se odlike donose koncenzusom prema tome nikakvo ucjenjivanje koje pominje gospodin Milanović da će oni ucijeniti NATO i da Hrvatska je diskriminisana ukoliko ne bude operativni partner zaista nisu relevantne”, ističe Alija Kožljak.
Hamza Višća navodi: “Ako bi došli da brane Hrvate neko bi morao reći jeste tačno Hrvati su napadnuti, nemaju potrebe da brane Hrvate a misija EUFOR-a je ovdje da pruži svim građanima BiH sigurnost. Komadant će odlučiti da li će LOT tim biti u ne znam u Srebrenici ili Foči, Grudama, to je stvar njegove procjene, a ne stvar dobrih želja nekoga da stalno drži te tenzije i nipodaštava vlast u BiH.”
Misija Altea je najduža vojna operacija u EU, jedina kopnena i jedina sa mandatom upotrebe vojne sile. Stoga i pitanje zbog čega Hrvatska inisitira da bude dio te misije i to baš u BiH?
“Što je glavni motiv tako neobičnog interesa Hrvatske? Je li to želja da se pomogne stabilizaciji BiH kao države ili društva ili ne daj Bože kalkulacija kako bi se vojnom prisutnošću mogao vršitit dodatno politički pritisak za promjene i u Ustavu i Izbornom zakonu koje bi vlast u posrijedi u BiH mogle učiniti nemogućom bez HDZ BiH. Bojim se da je posrijedi ovo drugo i utoliko izrečene prijetnje što se mene osobno tiče doživljavam najotvorenijom ambicijom za TUTORSTVOM”, kaže Kukić.
Dženana Karup ističe: “Zoran Milanović u zadnje vrijeme pogotovo zbližavanjem sa Miloradom Dodikom i porukama koje šalje vrlo jasno pokazuje na kojoj je on strani –ubacivanje hrvatskih trupa u međunarodne sigurnosne snage u BiH je samo tjeranje INATA , i pokušaj da se sigurnosna situacija u BiH dodatno destabilizira, da se politička situacija dodatno destabilizira pogotovo što Hrvatska se uporno miješa u unutarnju politiku BiH, a sada zloupotrebljavajući EU i NATO i pokušava da se miješa i iz vana kroz međunarodne snage u BiH.”
U odsustvu reakcija iz BIH, u Hrvatskoj su jedva dočekali onu jednog od vrhovnih komadanta Oružanih snaga BiH Željka Komšić koji je poručio da hrvatski vojnici ne mogu u BiH jer su bili sudionici rata i UZP-a, te da takve političke ambicije prema BiH postoje i danas a koje se nastoje ojačati i vojnim snagama. Za Hrvatsku je to antihrvatska hiisterija od člana Predsjedništva kojeg ne priznaju, što će im vjerovatno biti i mantra tokom lobiranja za novi ustupak u korist Hrvata. NATO i EU kao scena gdje pod pričom o ugroženosti Hrvata u BiH, hrvatska vanjska politika lobira rješenja za drugu zemlju a u korist samo jedne strane.
“Odgovara da u Hrvatsku ode na more, a ne odgovara da ovamo dođe vojnik”, kazao je Dragan Čović.
“Očito da je nekome stalo da se drže te tenzije, da se drže između Sarajeva i Zagreba a kada je u pitanju gospodin sa Pantovčaka bi da ima tenzije i sa premijerom i sa Vladom, da bude eto da je on kao sve upravu. Ja mislim da bi i on trebao da spusti loptu i da kaže onaj biće onako kako odluče nadležni organi”, dodaje Višća.
“Milanović je naprosto odigrao igru koja je ostala u zraku, sad će opet isto tako odigrati opet će se dogoditi to da hrvatska vojska neće ići u BiH, ali će u tišini, u pozadini Hrvatska dobiti negdje nešto drugo, neki drugi ustupak. Naprosto tako međunarodna politika funkcionira”, pojašnjava Puhovski.
A koju igru u tišini i pozadini igra Milorad Dodik. Nakon što je u Rusiji lobirao za njega od dva zla manje, dakle ZA Alteu a protiv NATO-a , nije mu bitno čija zastava će se vijoriti pa i kroz entitet RS. U opoziciji mu zamjeraju jer je kažu zaboravio na zločine koji su pripadnici HV-a počinili protiv Srba.
“Agent hrvatskih nacionalnih interesa što u suštini samim time i pokazuje svojim nečinjenjem. Ništa nije uradio, evo danima se prčca o tome a da on koji znamo za svaku malu minimalnu neku temu uvijek izađe u javnost, da ovaj put ćuti o mnogim stvarima u kojima je Hrvatska dobila određenu satisfakciju u BiH. Da li je to dio tog nekog bakinackog dogovora, tog sastanka koji je imao Dodik sa hrvatskim predsjednikom Milanovićem prije evo nešto više od mjesec dana, ne znam, ali u svakom slučaju to pokazuje da tu nešto ima, neka vrsta TAJNE VEZE u kojoj očigledno da Dodik radi isključivo u interesu i najviše u interesu Hrvatske”, istakao je predsjednik PDP-a Branislav Borenović.
Savezništvo Dodik-Čović prešlo je granicu. Zoran Milanović zaobilazi institucije BiH, put po Hercegovini utabao je odavno, a sada ide i na noge negatoru genocida i zagovorniku secesije. Dakle, našao je zajedničku riječ sa onim politikama zbog kojih je i potrebna misija Altea. A neprimjereno je da susjedi koji tvrde da se zalažu za mir i stabilnost istovremeno prikazujući BiH trusnim tlom ne targetirajući ključne izbore te destabilizacije, nagomilavaju teško naoružanje čime krše još jednu stavku , Aneks 1 Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je definirana regionalna ravnoteža u naoružanju u državama potpisinicama tog sporazuma.
Visoko.ba/federalna.ba
(Visoko.co.ba)
