Šarmantan kakvim ga znamo s koncerata, iz intervjua, kao (kant)autora i izvođača, Slovenac Zoran Predin je i kao literat, odnosno potpisnik zbirke pitkih i zabavnih putopisnih, anegdotalnih i naprosto retrospektivnih ‘dnevničkih’ zapisa objedinjenih u njegovoj prvoj knjizi prevedenoj sa slovenskog jezika, ‘Druga žena u haremu’.
U proznoj pisanoj riječi Predin se tečnim i zabavnim stilom potvrđuje kao duhovit i ozbiljan, naivan i mudar, emotivan i perceptivan čovjek koji nastoji uživati u životu te kao umjetnik doprijeti do široke publike, svidjeti se, ali bez jeftinog podilaženja i iznevjerivanja dostojanstva.
Kroz dvadeset i tri poglavlja vodi nas na obiteljsko-turistička i glazbeno-„poslovna“ putovanja regijom (Maribor, Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Vinkovci, Bitola, Ohrid, Niš, Bizeljsko, Prilep, Struga, Delnice, Limski kanal, Hvar…) i širom zemaljske kugle (SAD, Gruzija, Australija, Irska, Francuska, Češka, Turska, Kenija, Škotska, Velika Britanija…), vazda otvoren i spreman prepoznati ljepote prirode, žena, glazbe, običaja i ljudskog duha – čak i kao sudionik cirkusa zvanog Eurosong (Dublin, 1997.) čiji su ga „glazbeni“ imperativi naveli da napiše najogorčenije stranice knjige – te se posvuda dobro zabaviti na, kako veli, štajerski način.
Premda nije riječ o autobiografiji, kroz putopisnom linijom objedinjen niz crtica i bilježaka događaja za osobno pamćenje, bio to ubod ose u lijevo jaje ili (mogući) susret s Elizabetom II, Predin o sebi i svojoj osobnosti, životnom i umjetničkom putu i kredu, onome od čega je kreativno sazdan, govori više i dojmljivije no što je to uspjelo mnogim autorima debelih biografija nekog glazbenika ili benda. Na dvadeset i pet stranica „Priče o Lačnom Franzu“ na djelovanje se svog isprva uvelike avangardnog rock sastava s kojim je trasirao karijeru, osvrće uz obilje izvrsnih komentara, zapažanja i procjena, napisanih iz dragocjene i jedinstvene pozicije insidera i glavnog autora koji nam umjesto akribijske pedanterije, emotivno, subjektivno i živo predstavlja zajednički duh jednog od reprezentativnih predstavnika jugoslavenskog novoga vala čiji je prvijenac „Ikebana“ iz 1981. (i danas uzbudljivo malo čudo) jedan od šačice najboljih (domaćih/regionalnih) albuma tog (i svih) vremena.
Svoje zapise, ograđuje se uvodno, Predin ne smatra umjetnošću, no zna nasmijati („mobiteli su tada bili smiješno veliki, skoro kao moja vjera u bolje sutra“), zanijeti (entuzijastički ushit bogatstvom okusa, boja i mirisa, joie de vivreom New Orleansa), dirnuti (izniman opis susreta sa Sarajevom i njegovim stanovnicima u veljači 1996., koji mjesec po svršetku rata), zgodno se poigrati riječima, stvoriti sugestivne slike mjesta, vremena i događaja, implicitno dočarati vlastitu svjetonazorsku energiju te neprogramatski emanirati dobru volju i zarazni optimizam, mada na jednom mjestu sebe i svoj tadašnji sastav (Žive legende) naziva „na sve loše naviknutima cinicima“. Zar je za umjetnost potrebno više?
JankoHeidl|Trafika|Ba
