Moj prvi mjesec dana u Iranu uglavnom je prolazio sa blagim bolom u prsima i sve češćom upotrebom maske za lice. Nekada je dovoljno da samo jedan automobil ili jedan motor prođu pored vas i ostave vas bez ijedne čestice čistog zraka. Velika količina smoga uglavnom je posljedica ogromnog broja vozila u saobraćaju i zagađenjem iz fabrika.
Zrak u Teheranu je među najzagađenijim u svijetu, a najgore bude tokom zime. Škole često znaju biti zatvorene danima. Za mene lično veliki problem je predstavljao i sam prolazak pored benzijskih pumpi tako da sam tih prvih dana imala osjećaj da su mi pluća puna nafte.
Žaleći se tako jednoj turkinji reče mi da se ne brinem i da čim se „otrujem“ kao i oni biće lakše, i da više te tegobe neću osjećati. I zaista, nakon tih nekih mojih 30- tak kritičnih dana počela sam osjećati poboljšanje.
Kada sam već pomenula ovu zagađenost onda moram reći nešto i o jednoj od najboljih stvari u ovom gradu. To su parkovi, ali ne, to nisu obični parkovi koje možete vidjeti u drugim dijelovima svijeta . Ovo je nešto sasvim drugo, ovo su oaze mira, ljepote, zelenila.
Teheran je jedan od gradova koji ima najljepše vrtove, parkove u svijetu. Ovdje čak postoje i 4 parka samo za žene , što ćete rijetko gdje drugo vidjeti. Ako vas sudbina ikada odnese u ovaj grad onda neka vam to bude jedna od prvih stvari koje morate posjetiti.
Koliko mi je onih dana znala nedostajati moja čaršija ili sva ljepota Bosfora toliko mi ovih dana nedostaje prostranstvo i zelenilo tih parkova. Tako bih voljela da se opet izgubim u svim onim čarima i prepustim se onim dječijim u sebi. U parkovima čiji je dom Teheran, uopće nije teško biti dijete , već prvim koracima u ove oaze zelenila vaša duša poželi da se igra, da trči da jednostavno živi ono dječije. Sadržaji koji se tu pružaju odmah vam daju to zadovoljstvo da sav svakodnevni i teški život zaboravite. On ostaje vani i njemu kao da je zabranjen ulaz.
Park Mellat jedan od najvećih, najljepših i najpoznatijih. Nalazi se u sjevernom i bogatijem dijelu Teherana. Prepun raznih sadržaja poput prekrasnog bazena sa divljim patkama, kina, dvorana za molitve, zoološkog vrta, dječijeg prostora, terena za sport, u ovom parku će definitivno svi biti zadovoljni.
Park Lale je moj omiljeni, ali samo zbog njegove blizine našem stanu. Inače, nema neke razlike između parkova u gradu, svi oni pružaju jednako uzbuđenje, sadržaj i ljepotu. Ovaj park obuhvata oko 2 hektara. Također kao i drugi parkovi u gradu i ovaj posjeduje veći bazen koji pruža pravo rashlađenje tokom ljetnih dana. U neposrednoj blizini nalaze se restorani hrane, kafići. Istu možete kupiti donijeti i u park i sa uživanjem jesti.
Primijetila sam da ljudi vikende obično provode u ovim parkovima, a zašto i ne bi kada tu mogu pronaći sve što požele i za sebe i za svoju djecu.
Ono o čemu također još želim pisati jeste srdačnost ovih ljudi gdje sam iskreno ostala prijatno iznenađena. Iako je to narod koji nije toliko navikao na strance, pa svaki put kada ugledaju nekoga drugačijeg od sebe vole onako fino stati pogledati i prokomentarisati, u isto vrijeme to je i narod koji voli pomoći. Svaki put kada bi stali na ulici i upitali za nešto uvijek bi se potrudili da nam pomognu. Čak i onda kada ne znaju odgovor na vaše pitanje naći će način, samo da bi vama olakšali.
Sjećam se jedne prilike, kada smo prvi put pošli u goste kod naših bosanaca, veliki problem nam je bio naći samu njihovu ulicu. Muž je upitao jednog prolaznika da li zna gdje se ista nalazi, a on onako stidno reče da nikada nije čuo za nju i da mu je žao što nam ne može pomoći. Očekujući da će otići on naprotiv staje pored nas i počinje se raspitivati. Mi smo iskreno bili jako iznenađeni samim prizorom. Bilo mi je toliko nevjerovatno da taj čovjek trči tamo vamo, zaustavlja sve i traži informaciju koja nama treba. Nakon nekog vremena dovodi nam starijeg čovjeka i govori nam da će nas on odvesti do tog mjesta i da mu je drago što nam je pomogao.
Dragi dobri čovječe nama je drago i veliko nam je zadovoljstvo što smo upoznali takve poput tebe.
Odlazeći na obližnji pazar koji se nalazio u blizini našeg stana, često smo prolazili jednom te istom ulicom u kojoj je bio slabiji saobraćaj. Jednoga dana starija žena naslonjena na prozor naziva nam selam i moli nas da budemo njeni gosti. Kaže da je primijetila da smo stranci i da često prolazimo pored njene zgrade. Bila bi veoma sretna ako bi odvojili jedan dan i posjetili nju i njenog muža.
Često mi prođe kroz misli koliko je Iran ustvari loše predstavljen kroz medije. Naravno da postoje stvari koje nisu nimalo ugodne ili lijepe ali postoje svugdje u svijetu, zar ne?. Voljela bih samo da znam gdje vam to još prolaznici odvajaju svoje vrijeme , zaustavljajući ljude i pokušavajući vama pomoći, gdje to obični ljudi stanari zgrada zovu na ručak strance ? Kada ste potpuno sami negdje ovakve stvari vam itetako znače i još jedna stvar je jako bitna. Drugačije je otići negdje turistički , biti sedam dana nakon toga spakovati svoj kofer i zauvijek napustiti to mjesto a sasvim druga stvar je kada živite među strancima sa malim djetetom.
Piše: Nejra Mekić Korkmaz
