Pročitah negdje da je Teheran grad umjetnosti i zaista jeste tako. Hodajući samim ulicama ovog grada to će vam skrenuti pažnju. Iskreno bila sam prijatno iznenađena vidjevši svu tu ljepotu i preciznost. Posebno sam bila oduševljena nacrtanim muralem jednog studenta naših korjena i natpisom naše države u centru Teherana. Inače, postoji i most, a i ulica po imenu rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića. Ovdje ću još spomenuti da ovi ljudi itekako znaju za našu domovinu a pogotovo period devedesetih, tj upoznati su sa agresijom na našu državu.
Jednom tako dok sam bila u tržnom centru, odoh sa svojom bosankom u sobu za bebe, da bi nahranile i presvukle djecu. Iako sam često bila oduševljena ovim prostorijama u Istanbulu i sa vremena na vrijeme to isticala, ipak je ova u Teheranu definitivno najbolja koju sam vidjela. Tu pored veoma ugodnih fotelja na kojima ćete dojiti svoju bebu i ujedno se ljuljati slušajući muziku, možete naći i pelene, maramice odvojene za vas. Čist ćilim kao da ste u kući, veliki akvarijum, i mnogo igračaka. Svaki put kada bih vidjela ovakvo nešto definitvno bih promijenila od prije stečeno mišljene o ovom narodu.
Tada, u tu prostoriju je ušla radnica koja radi na održavanju i odmah nekako je krenula priča. Rekavši joj da smo iz Bosne, sjela i tihim, toplijim glasom upita za trenutno stanje u našoj državi. Reče nam, da je itekako upućena bila u cijelu situaciju tokom agresije, da su oni kao narod skupljali mnogo novca za nas, za pomoć nama, ali i najbitnije da smo narodu Irana uvijek bili u mislima.
Kada sam već kod umjetnosti želim pomenuti da su i svi tržni centri jedna prelijepa i velika umjetnost. Zaista ćete ostati oduševljeni sa svim onim što možete vidjeti ali i sa samim sadržajem koji isti pružaju.
Jedna od destinacija koju bi trebali svi da obiđu ako navrate u ovaj grad su muzeji, muzeji ćilima. Tu ćete imati prilike vidjeti najljepše ćilime na svijetu, kod nas poznate kao perzijance.
Milad toranj spada među 10 najvisočijih na svijetu a ujedno i naljepših. Pogled sa ovog tornja je prelijep ali samo njegovo postojanje daje gradu jos veću ljepotu. Pored ovog tornja tu je još i Azadi toranj, on oslikava samu slobodu države i iranaca. Ja lično, posmatrajući veliki Azadi toranj vidim prkos, ponos i inat ovog naroda, i nekako i njihovu vječitu borbu. Veliki broj protesta se upravo i odvija ovdje pored ovog tornja.
Sadabad saraj i Niavaran palaču sam obišla u toku jednog dana, pa su mi se utisci nekako podijelili. Nisu kao Gulistan saraj koji sam pominjala prošli put, ovo je nešto dosta drugačije slično onim sarajima koje možete vidjeti u Istanbulu. Saraji koji oslikavaju veliko bogatsvo i raskoš.
Pored svih ovih ljepota i velike izraženosti same umjetnosti, u Teheranu se odvija sasvim normalan život, normalan za sami narod dok za strance malo nesvakidašnji ali itekako privlačan. Velike gužve u saobraćaju, motori i auta na sve strane. Ono što je jako bitno naglasiti je da je sama saobraćajna kultura izuzetno niska skoro pa da je i nema. Ne poštuje tu niko nikoga. Jednom sam tako čekala čitavih 40 minuta da bih prešla ulicu, iako je bio semafor. Jednostavno ne naviknuta na takvo nešto, prvo sam čekala zeleno svjetlo, međutim ubrzo shvatam da oni ne staju i da tek tako ne mogu preći ulicu. Nakon mnogo pokušaja i nekakvog pritiska koji mi se pojavio u glavi onako srdito i ljuto krenuh i ja preko ulici kao i svi ostali. I, za neko nevjerovatno čudo kada auto dođe tik do tebe stane. Nakon nekog vemena sam se nekako i oslobodila i skupila snagu da počnem onako kao i oni prelaziti i pretrčavati. Ali, oprezni morate biti i to veoma oprezni. Ljudi koji voze motore su sve samo ne pri sebi. Oni dolaze iz svih pravaca, svih smjerova. Nikad ne znate i nikad ne možete biti sigurni odakle će doći neki motor.
Sjećam se i jedne od vožnji sa taxijem. Vjerujete mi da sam tokom te same vožnje toliko puta zatvorila oči od straha i haman pa sve vrijeme sam dovila da živi i zdravi stignemo. Skoro svake minute imala sam osjećaj ili da će neko nas udariti ili da ćemo mi nekoga udariti. A sam vozač, sa smjehom onako sav sretan nam je pričao o njegovom putovanju u Istanbul i svemu onome što je vidio.
Poslije tog iskustva svaki naredni put bi prvo zamolili vozače da budu malo obzirniji jer mi nismo navikli na njihove Šumaher poteze. İnače, vozač taksija, ubera može biti bilo ko u Teheranu, nemaju zabrane za taj posao, tako da mnogi učitelji, profesori, pa čak i sami medicinski radnici poslije odrađene smjene na poslu izlaze na ulicu i taksiraju sa svojim vozilom. Sve u svemu za nas strance jako su jeftini, ustvari vožnja taksijem je skoro pa džaba. Također, postoje i žene koje rade taj posao ali one mogu da prevlače samo žene. Jedna od praktičnih stvari u Teheranu su motor prevoznici, bar sam ih tako ja prozvala. Ako imate bilo šta u bilo kojem trenutku da želite nekome poslati, dostaviti, dovoljno je samo da pozovete jednog od vozača motora i vrlo brzo će doći do vas preuzeti poštu i odvući je na datu adresu ali najbolje od svega što je usluga veoma sigurna i opet veoma jeftina.
Jedna od stvari koje su isto tako pa haman besplatne ali opet napominjem za strance su same režije. Tako da za mjesec i po račun za plin ili za struju doći će vas oko 4 ili 5 KM. Imate osjećaj da trošite sve, ali da ne plaćate.
Sa gledišta samog naroda koji živi tamo svaki idući dan je skuplji od prethodnog. Pogotovo posljednjih mjeseci cijene same hrane su u velikom porastu. Jedna od jako interesantnih stvari koje sam zapazila je da se zna desiti da kupite neki odličan prehrambeni proizvod ali da isti nećete više naći pa sigurno jedan duži period. Zašto je to tako nisam saznala, jedino što je sigurno da riže uvijek ima, i to svugdje u velikim pakovanjima. Najmaji paket je od 5kg, a razlog je što je jako puno jedu od doručka do večere stalno je na stolu. U Iranu se korite i začini jako puno. Mnoge od njih sam prvi put tamo i probala i čula da postoje.
Za kraj sam ostavila nešto mnogo manje lijepo i mnogo manje od one same umjetnosti koju toliko pominjah. To su pacovi, miševi. Bila sam šokirana negativno, naravno. Ogromne pacove možete vidjeti po čitavom gradu, uz mali kanal koji je prokopan da bi voda silazila sa planina u grad. Taj kanal spušta se dužinom čitavog Teherana i uvijek ćete vidjeti te nepoželjne životinjice. Ono što je još čudnije i interesantnije da postoji veliki broj uličnih mački, koje onako mirno leže, odmaraju, spavaju, a pored njih protrčavaju miševi. Često sam se znala našaliti i reći da ovdje definitivno mačke leže a miševi kolo vode. Drugih uličnih životinja nisam viđala, i da ni jednog jedinog psa nisam uspjela vidjeti. Gdje su i šta rade sa njima je jedno pitanje oko kojeg vlada velika nepoznanica.
Sa svim ovim bih završila svoje pričanje o teheranu, uskoro je pred nama novi put i nadam se neka nova iskustva, doživljaji koje ću pokušati opet da vam ne neki svoj način predstavim.
Piše: Neyra Mekić Korkmaz
DnevniBUZZ
