Pročitah u turskoj štampi da u Iranu tokom godine budu 132 neradna dana i da razbijaju sve rekorde u svijetu sa brojem neradnih dana tokom jedne godine. Da, i upravo me ova informacija vrati na moje provedene dane u Teheranu.
Kod njih je svako malo neki praznik, obilježava i slavi se svašta nešto, mnogi ti praznici za nas su veoma čudni i neobični. Kad kažem neobični više mislim na sam način obilježavanja.
Jedan od takvih je u mjesecu Muharemu, deseti dan, dan ašure.
U Iranu se tada obilježava smrt Huseina, unuka našeg poslanika Muhammeda a.s.
Nekoliko dana prije samog praznika hodala sam ulicama Teherana i u potrazi za nekim začinima obilazila njihove čaršije, pazare. Primijetila sam da se dužem svih velih ulica postavljaju šatori i tako saznajem da će se tu dijeli ašure svim prolaznicima, ali jedna stvar posebno privlači moju pažnju. Na mnogim mjestima prodaju se lanci, da pravi lanci. Sa jednakom dozom i znatiženje, a i nekog uzbuđenja željela sam da što prije saznam zašto i zbog čega svi ti lanci, šta se to sprema?
Odgovor mog muža je bio da budem strpljiva i sačekam koji dan, ali nekada je to zaista teško biti pogotovo kada živite u zemlji u kojoj iznenađenjima nikad kraja nema. Nekako prođe pa dočekah i to. Milioni ljudi na ulicama širom države, uglavnom muškarci, hodaju plaču i udaraju sebe tim istim lancima po leđima. Prvi moj dojam i prvi šok od samog događaja sada mi je nekako jako teško opisati.
Oni koji se ne udaraju lancima, udaraju sebe šakama po prstima u jednom konstantnom ritmu i naravno uz sve to plaču tako glasno i jako da od samog prizora jednostavno se izgubite negdje u tom neobičnom svijetu. Za mene je tih nekih par momenata bilo sasvim dovoljno i samo sam poželjela da se nađem u toplini svog stana sa šoljom jedne tople bosanske kahve.
Nekada kasnije tokom tog istog dana mislila sam o svom Sarajevu, o njegovoj duši, njegovoj toplini,njegovim mirisnim tijesnim sokacima, o haremu moje Begove džamije . Sjećam se da sam osjetila toplinu i radost na pomisao da se u svoj grad uvijek mogu vratiti i biti svoj na svom.
Dani su prolazili brže nego sto sam očekivala, a svaki dan je bio novi izazov i svaki dan sam bila bogatija za novu informaciju .
Teheran spada među jednu od najjeftinijih metropola svijeta, podijeljen je na južni i sjeverni dio grada. U Južnom dijelu su smješteni ljudi koji žive dosta siromašno, njihove uličice su veoma tijesne, stekla sam dojam i dosta prljave. Ti ljudi žive jedan veoma težak život, sa druge strane sjeverni dio grada je u posjedu bogatijih. Oko mjesta Tadžriš u strmim ulišicama nalaze se vile imućnih stanovinka. Kasnije pogledajući nekoliko iranskih filmova vidjela sam da se često obrađuje tema u kojoj oni siromašniji iz južnog dijela dolaze u sjeverni da bi čistili i obavljali sve one poslove koje bogati ne žele, zamjena za veoma malu sumu novca.
Jedno od ljepših mjesta za posjetiti u Teheranu upravo se nalazi iznad Tadžriša uz sami kanjon jedne male rječice. To mjesto se zove Darband.
Iako je dan bio kišan i hladan ipak smo se odlučili za posjetu ovom izletištu jer nismo bili sigurni da li će nam se opet pružiti prilika. Jedna jako lijepa stvar je da je taksi i uber jako, jako jeftin tako da se svugdje možete kretati sa njima. Mi smo platili vožnju od nekih 40 minuta 4,50 KM prema mojoj slobodnoj procjeni. Dolazeći do samog podnožja planine naš taksi se tu zaustavlja i kaže da je dalje zabrana i da se nastavimo kretati, za nekih pola sata bi trebali doći do tog mjesta.
Odmah po izlasku iz taksija zaustavlja se auto, mlađi čovjek nam nudi vožnju. Primijetio je da smo stranci i da nam zbog toga želi pomoći. Prihvatamo da bi se spasili kiše, a i zbog malog djeteta. Bez obzira gdje čovjek otišao i putovao, uvijek se može susresti sa ljudima koji žele pomoći i svaki put se zahvalim Bogu na tome. Ubrzo postajem oduševljena ljepotom samog kanjona, malim sećijama napravljenim na samoj rijeci, prekrivenim lijepim šarenim ćilimima. Savršeno mjesto za odmor, za jesti njihove specijalitete, piti njihov ajran sa kiselom vodom, probati neki okus nargile i još mnogo šta. Također se može kupiti razno suho voće, slatkiši, mješavine sokova. Definitivno jedno od mjesta na kojem se pruža jedan veliki ćejf, rahatluk.
Piše: Neyra Korkmaz
