Pred sam polazak u Teheran počela sam dobijati poruke od prijatelja, poznanika da dobro vodim računa o sebi ,svojim postupcima, i da sam se vjerovatno informisala da ja ustvari idem u državu mnogih zabrana. Iskrena da budem, čitala jesam ali do određene granice. I tek sada nakon što sam sabrala utiske mogu da kažem i bolje je što nisam sebe prepustila pustoj štampi. Iran nije ono o čemu se piše u medijima. Da,istina je da postoje mnoge zabranjene stvari ali nekako taj narod je navikao da živi tako i jednostavno natjerali su vodu na svoj mlin, što bi mi rekli. Prenijet ću vam samo ono što sam vidjela, doživljela, što su doživljeli moji prijatelji koji su tamo i što je bar po meni najbitnije, prenijet ću vam priče samih Iranaca.
Posmatrajući žene zaključila sam da se više smiju nego naše, i da vjerovali ili ne izgledaju zadovoljnije i sretnije od nas. Pored propisanih pravila o načinu oblačenja, koji uključuje da maramu moraju imati na glavi, ne smiju biti otkrivene ruke i noge, one izgledaju jednako lijepo i dotjerano kao i mnoge žene iz bilo kojeg drugog dijela svijeta. Hodajući ulicama Teherana primijetit ćete da mnoge od njih imaju flastere preko nosa, jedan od dokaza da su velike pristalice estetskih operacija i da se podvrguju raznim tretmanima za uljepšavanje u Turskoj. Bez problema mogu same da se kreću po ulicama, i pošto su me mnogi pitali da, mogu da voze automobile i vidjet ćete veliki broj žena vozača. U parkovima omladina živi slobodnijim životom, pa meni čak i ljepšim od onog našeg. Prepušteni su sportovima, druženjima, također možete vidjeti izmiješane muškarce sa ženama, iako na internetu čitate nešto sasvim drugo.
Jedna od ozbiljnih zabrana vezana je za filmove i muziku. Svi filmovi moraju prvo proći testiranje same države pa tek onda da se emituju, dok je muzika zabranjena samim tim stavljena je zabrana i na koncerte. Vjerovatno je ovo jedan od razloga zbog čega je youtube u Iranu zabranjen. Ja ću vam reći da sam upravo tamo vidjela jedne od najljepših i najtoplih filmova sa veoma zanimljivim pričama.
Muzika iako spada u grupu zabrana, stvarnost je drugačija. Snimaju se i pjesme i spotovi van Irana i itekako su gledani i slušani preko satelistkih kanala. Kako je petak neradni dan u državi, četvrtkom omladina partija po stanovima. Na početku sam bila malo zbunjena svom tom glasnom muzikom koja dolazi iz stanova, ali vremenom naviknete da je četvrtak dan za party. Iako sama nikad nisam prisustvovala istim, zbog preglasne muzike, vriske i galame često sam imala osjećaj da sam u svemu tome zajedno sa njima.
U razgovoru sa jednim mlađim momkom otkriva nam da je to neki njihov ispušni ventil, borba protiv onog što im država zabranjuje. Također nam reče da se često zna desiti da budu privedeni u policiju zbog tih derneka, da znaju prenoćiti noć, dvije ili platiti kaznu ali party naredne sedmice se ne propušta. Alkohol koji je pod strogom zabranom također se može naći, ali više kod onih bogatijih i imućnijih i ne pitajte me kako, zna se, dodade.
Upoznavajući ovaj narod, kulturnu, zabranjeno i ne zabranjeno saznajem i za nešto veoma neobično. Naime, ovdje postoji sporazumni brak, muta ili prolazni brak koji obično traje nekoliko sati, nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. Čista formalnost između dvije osobe radi dobijanja određenih ciljeva, a u slučaju susreta sa zakonima države budu zaštićeni. Odmah nakon dobijanja zacrtanog, sam brak se raskida. Dosta zanimljivo .
Još jedna od zabrana je fotografisanje i snimanje mnogih objekata u Iranu. Nepunih mjesec dana poslije našeg dolaska u Teheran, za nama su došli bračni par koji su imali zadatak da urade jednu lijepu reportažu o samom gradu i arhitekturi. Tog dana smo u jednoj bašti pili kafu, a oni su bili puni nekog elena i nestrpljivosti da što prije počnu sa radom. Već idućeg jutra saznajem od muža da su privedeni i da će morati provesti dvije noći u zatvoru. Razlog je slikanje i snimanje željezničke stanice. Ispostavilo se da su imali dozvolu od same firme ali od policije nisu i to je stvorilo problem.
I sami smo bili u iskušenju privođenja jer smo onako laički i dosta naivno prošli kroz jedan park i ušli u posjed firme za vodu i kanalizaciju. Iako nigdje nikakve obavijesti nismo vidjeli, osobe zadužene za čuvanje bile su veoma stroge prema nama i samo zbog naše male djevojčice smo oslobođeni. Rečeno nam je da drugi put budemo dosta oprezniji i da su pravila države za sviju ista.
Postoji još jedna stvar i vjerujem da ćete biti jednako poput mene iznenađeni. Prijateljica koja je imala priliku da radi sa njima podijelila je sa mnom informaciju da diskriminacije na poslu nema i da su plaćeni svi isto i jednako. Da, problem koji je prisutan svugdje u svijetu gdje su većinom muškarci bolje plaćeni u Iranu već sasvim drugo stanje. Iskreno ostajem iznenađena ovom informacijom i provjeravam je još kod par osoba, i na moje jos veće iznenađenje dobivam samo potvrdu. Svi imaju ista primanja, i ako je žena već zaposlena na istoj funkciji kao i muškarac biće jednako tretirana. Svaka čast.
Kada sam vam na neki način malo približila život u Teheranu, koji se dosta razlikuje od drugih mjesta u Iranu, sada želim da vas upoznam sa jednim prelijepim mostom u ovom gradu. Divno djelo arhitekture koje zaslužuje vrijeme za posjetu. Tabiat most, mjesto na kojem se i tokom dana i tokom noći skuplja veliki broj naroda. Prelaskom preko istog ulazite u jednu divnu aleju, u kojoj pronalazite svoj mir od gradske gužve. Teheran kao i sve ostale metropole u svijetu ima problem sa gužvom u saobraćaju, tako da nailaskom na parkove, aleje čovjek odmah počinje osjećati smiraj. Tabiat most tokom noći mijenja boje od zelene do ljubičaste i izaziva veliko divljenje. Na istom imate restorane koji su u rangu sa evropskim. Cijene iako za sam narod koji živi tamo skuplje, za nas strance izuzetno jeftine. Itekako bih voljela još jednom vidjeti ljepotu Tabiata.
Posjetom samom Teheranu nikako ne možete smatrati kompletnom ako niste bili u nekom od saraja. Za mene najdivniji je Gulistan saraj, definitivno mjesto koje morate obići jer ne postoje riječi koje mogu opisati njegovu ljepotu i veličinu. Slike koje možete vidjeti ne prikazuju ni pola onoga što je ovaj saraj u stvarnosti. Prvom posjetom bila sam toliko oduševljena da sam rekla da vrijedi doći u Teheran samo zbog Gulistana.
Na kraju bih da dodam, ma šta svijet pričao i pisao o ovoj državi ti ljudi tamo žive svoje živote onako kako umiju i znaju. Mi kao stranci skakako da ćemo osjetiti određeni hendikep zbog njihovog načina života i zbog svakodnevnih pravila, ali oni ne. Posmatrajući ih stekla sam utisak da su nekako izgradili svoju slobodu i da je 90% njih sretno i zadovoljno. Sa druge strane itekako su svjesni da ljepota arhitekture i umjetnost koja se vidi u njihovom gradu, slabo gdje drugo se sreće.
Piše: Neyra Mekić Korkmaz
DnevniBUZZ
