U knjizi “Vladar”, Makijaveli je davno rekao da bi uspjeh i mir vladali u jednoj državi, svako treba da radi posao za koji je opredjeljen, pa tako vojnik nikada ne treba da bude zanatlija, ili zanatlija da bude vojnik.
Upravo zbog prilagođavanja vremenu u kojem živimo, sve više je studenata koji završe fakultetsko obrazovanje, a svoje iskustvo i karijeru grade na posve drugim poslovnim putevima. Postavlja se pitanje da li se to dešava usred finansijskih problema ili nedostatka poslova u struci? Mladi ljudi se nalaze na putu koji pred njih često postavljaju roditelji, društvo ili okolnosti.
Neodlučnost u izboru, nezadovoljstvo, talenti i afiniteti koji nisu unaprijeđeni školovanjem i uticaj roditelja, izazivaju strah kod mlađih generacija koje sutra treba da koračaju stazama svojih životnih snova. Upravo zbog straha, nedostatka samopouzdanja i pritiska okoline biraju fakultete i poslove na kojima često bivaju neuspješni ili nesretni. Ne dešava se rijetko da djeca od roditelja nasljeđuju poslove, ili da roditelji svoje neostvarene želje prenose na djecu, u nadi da će njihova djeca postati ono što oni nisu. Roditelji ponekad griješe iz najbolje namjere, zanemarujući želje svoje djece, kada je u pitanju posao kojim žele da se bave kada odrastu.
Posao ima važnu ulogu u životu svakog pojedinca, te je jasno zbog čega zadovoljstvo poslom utječe i na lično zadovoljstvo i sreću. Da bismo bili uspješni u onome što radimo, izuzetno je važno da naš rad predstavlja nas same, da odražava ono što mi zaista jesmo, naše lične vrijednosti i stavove.
Muzičar Emir Bukovica i radio i TV voditeljica Ana Bavrka su primjer kako sa stečenim diplomama Mašinskog i Medicinskog fakulteta, ipak grade karijeru u drugim strukama.
EMIR: U igri je za upis bila i Muzička akademija, čini mi se da su presudnu ulogu odigrali moji roditelji, koji su bili u fazonu “to je tvoja odluka i ti upiši šta želiš, ali ako nas pitaš…”, a ja sam tada bio dobro dijete koje sluša savjete svojih roditelja. Na neki način iz ove perspektive ih i razumijem, jer je u to vrijeme diploma mašinskog inžinjera značila sigurno zaposlenje, a postojala je i mogućnost stipendiranja tokom studiranja. Naravno, ulogu je odigrala i činjenica da sam prije toga pohađao srednju Mašinsku tehničku školu i da je to na neki način bio logičan sljed događaja. Uvijek je bolja varijanta kada na fakultet ideš sa osmjehom na licu i kada voliš ono što studiraš. Nažalost, kada živiš u postratnoj i novokapitalističkoj nesređenoj državi, kakva je BiH, primoran si da praviš kompromise sa svojim talentima i afinitetima, jer ti treba posao čim završiš fakultet. U prvom izboru između srca i racija, izabrao sam racio i izabrao struku koja je imala neku vrstu egzistencijalne perspektive. No dolazak rata, a kasnije i odlazak u izbjeglištvo i inostranstvo, vratili su me na izbor koji je uvijek bio bliži srcu, a to je muzika. Mišljenja sam da i bez sistemske podrške mladi ljudi ne smiju odustajati od svojih snova i moraju da se bore za svoje karijere sami i hrabro, bez obzira na sve prepreke koje im današnje društvo i ovaj čudni sistem stvaraju.” kazao je Bukovica.
Bavrka tvrdi da je medicina, tačnije radiologija njena prva ljubav, a o njenoj profesionalnoj putanji, koja nema veze sa radiologijom je rekla: “Volim taj posao i oduvijek sam sebe vidjela u bijelom mantilu. To je bio moj lični izbor, niko nije imao poseban uticaj na mene. Možda je značajno to što imam dosta zdravstvenih radnika u obitelji, pa sam eto uz njih i zavoljela medicinu. Mada to ne bih nazvala nikakvim pritiskom. Ja sam uz medicinu radila i neke vannastavne aktivnosti koje su obuhvatale poslove moderatora, voditelja, tako da sam vrlo brzo zavoljela kamere i pozornicu. Čak sam jednom prilikom i izjavila kako sam kao mala sanjala da vodim televizijsku emisiju isključivo o zdravlju. Danas zaista nisam daleko od tog sna, današnje istine. Ja sam bila ta koja je tadašnji honorarni televizijski posao odabrala kao svoju struku i posao u kojem sebe vidim dugoročno, što ne znači da ne volim i svoju diplomu i ono za šta sam se školovala. Televizija je trenutno sve ono što sam ja. Veliki sam radnik i ne volim prazan hod, ja nisam mogla čekati da neko ode u mirovinu kako bih ja dobila mjesto u bolnici. Tražila sam alternativu i našla ju. Moja sreća je ta da sam zavoljela vrlo brzo ovo što danas radim. Mada realno, znala sam i odabrati pravu alternativu, što vjerujem mnogi danas ne znaju, zbog čega rade hrpu poslova koje ne vole, i sve im je loše. Mislim da ću se još zadržati u televizijskom svijetu, jer… lijepo mi je tu, hvala Bogu. Ali nikada ne znate šta život donosi, možda baš sutra dobijem sjajnu ponudu da radim posao za koji sam prolila puno znoja i suza.”
Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini nema usavršen i sistemski sproveden način profesionalnog usmjeravanja školaraca u njihovom pronalasku spektra idealnih karijera. Mlada osoba koja se nalazi na životnoj prekretnici u momentu kada treba odabrati studij koji će pohađati, izložena je nekoliko različitih izvora pritiska.
U pronalasku pravog rješenja koje bi pomoglo svim mladim ljudima u njihovom najzahtjevnijem životnom izboru Asima Bratanović je osnovala agenciju pod nazivom Caree4Me, putem koje pruža usluge profesionalne orijentacije i savjetovanja u oblasti razvoja karijere, kao i odabira i razvoja uposlenih u organizacijskom kontekstu.
“Profesionalno usmjeravanje nije važno samo na ličnom nivou. Dobrobiti ovakvog pristupa karijeri odražavaju se na cijeli sistem, uključujući ekonomiju i privredu jedne države. U državama u kojima se posvećuje pažnja potencijalima, sposobnostima i talentima svakog djeteta, osim sretne djece, uspješnih studenata i zadovoljnih roditelja, pronalazite i zadovoljne poslodavce, te jako puno samostalnih poduzetnika. Kada se dijete usmjeri u pravcu koji najviše odgovara njegovoj ličnosti i interesima, ono je motivirano da uči, jer uči ono što želi i ono što ga zanima. Kada dijete uči ono što je u domenu njegovih interesa, ono čuva informacije u dugoročnoj memoriji i planira da uradi nešto sa njima. Budućnost za takvo dijete je sigurno svijetla, jer su male šanse da kao stručnjak neće pronaći posao, ili da neće pokrenuti vlastiti, iz istog razloga. Potrebno je da samo obratimo pažnju na trend u kojem ljudi napuštaju redovne poslove nakon nekoliko decenija, da bi konačno radili ono što vole, a u utome su uvijek i najbolji.” – kazala je Bratanović.
Career4Me upravo pomaže mladim ljudima u njihovom profesionalnom usmjeravanju.
“Agencija osim profesionalne orijentacije, organizuje i talent radionice, kako bi se djeca upoznala sa različitim mogućnostima koje postoje u svijetu obrazovanja i rada, a za koje nisu čuli niti su se susreli sa njima tokom redovnog školovanja. Cilj talent radionica nije da učesnici savladaju neku vještinu, već da postanu znatiželjni, istraže različite oblasti i prošire svoje vidike kada je u pitanju učenje, studiranje i rad. U konačnici je cilj, da donesu samostalnu odluku i izaberu oblast školovanja koja odgovara lično njima. Profesionalnu orijentaciju radimo sa djecom u završnim razredima osnovne škole, djecom u završnim razredima srednje škole, kao i sa mladima i odraslima. Pružamo i sluge psihološkog savjetovanja, namjenjenog svima koji imaju potrebu za ličnim radom ili koji se nalaze u određenim prijelaznim ili kriznim razdobljima života.”- dodala je Bratanović.
