~MIMA~
***
Napor nježnih stopala u novim Balenciaga sandalama kako se na prstima probijaju neasvaltiranim i blatnjavim puteljkom, Emiliju je izluđivao do posljednjeg nerva. Cijenila je svaki dinar koji je zaradila i potrošila na skupocijene stvari koje voli, jer zna da ih nije uvijek mogla priuštiti. Parkiravši svoj audi 6 niže niz ulicu, bila je prisiljena hodati uskim putem do kuće u kojoj je nekada odrasla. Od te kuće danas gotovo da ne postoji ništa.
Posljednjih trideset godina Emilija živi u Milanu, radi kao profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu i smjerno vodi svoj život koji krase dvije kćerke iz braka koji je okončala prije desetak godina.
Uspela se do uzvišice i stala je pred kuću koja se obrušavala. Sve godine od očeve smrti niko nije uložio nijedan dinar u nju. Izgledala je čisto, ali falila joj je čvrsta ruka da oko nje podreže obraslu travu, da obavi desetke teških poslova, da se osjeti da u njoj neko živi.
Nježne iznemogle ruke Mime, Emilijine najstarije sestre drže kuću čistom, dovoljno onoliko da bi se u njoj moglo živjeti s najužim ljudskim potrebama. Mima je nijema, jer je, kažu, pretrpjela šok kao dijete. Tako su barem Emiliji ispričali. Otac i majka nikad nisu dali da se o toj temi govori, a Mima je tiho odrastala pored njih, od troje djece, prva je nečujno prošla kroz adolescenciju, kroz mladost, kroz život i danas u istoj toj tišini sama dočekuje sedamdeseti rođendan.
Mima i Emilija imaju brata Kemala, koji se kad je Emiliji bilo petnaest godina oženio i odselio u Australiju. Kroz sve godine do danas, Kemal je dolazio jednom u Bosnu na očevu dženazu, sam, bez žene i djece, čisto da obavi formalnost. Rijetko se javlja, ponekad njegova starija kćerka Esma pošalje email sa slikama, pa tako Emilija zna da su iz godine u godinu po koji kilogram deblji, da su prosječna odmjerena familija, sa sidrom daleko od kuće i ostale familije zabačenim, u novim životima, u drugim morima, baš kao da nikad s ove strane svijeta nisu ni bili.
Stajala je Emilija ispred kuće nekoliko minuta, iz torbe izvadila mobitel i napravila nekoliko fotografija kuće i okućnice. U lijevoj ruci je nosila buket cvijeća i veliku papirnu kesu sa stvarima koje je nosila Mimi za rođendan. Posljednji put Emilija je dolazila u Zenicu prije godinu dana. Odlučila je, pošto ne može svoju sestru nazvati na telefon i od nje čuti kako je i kako provodi samačke dane, da je bar jednom godišnje dođe posjetiti na njen rođendan.
Uspela se niskim stepenicama pored kuće do ulaznih vrata koja su se nalazila s gornje strane i ugledala cementne žardinjere koje je njena majka poručila iz Mađarske. U njima nije bilo cvijeća kao prije. Majke odavno nema da ga sadi i održava, a Mima nije osoba koja ima bilo kakav interes za estetiku.
Cijeli svoj život Mima je provela sa tužnim licem, a kad bi otac bio u blizini, vrlo često i ogorčenim. Emilija nikada nije shvatala tu posebnu ogorčenost Mime na oca, ali nije nikad nije pomišljala da bi njihov otac bio u stanju nekog duboko da povrijedi. Otac je bio visok i relativno dobrog izgleda. Posebno onih dana kad bi išao u grad riješavati obaveze, izvlačio je najljepša odijela, kruto opeglane košulje, ukrasne manžetne i ostale modne dodatke pravog gospodina. Nije bio posebno topla osoba, ali nije bio ni namrgođen. Boljela ga je istina oko Mime, pokušavao je natjerati da progovori, silom vodio raznim doktorima da pokušaju naći riješenje za njen problem, sikirao se za nju, ali nikada nije pokazivao osjećaj krivice za Mimino stanje. Izričito je krivio Mimu, a ponekada i majku što nije imala veći utjecaj na njene buntove.
Većinu vremena Mima je provodila u svojoj sobi i pomažući majci oko kućnih poslova. Mima je čula sve oko sebe, ali nije uzvraćala ništa svijetu oko sebe. I otac i majka su bili ljuti na nju, jer su često mislili da je sama odlučila da šuti, jer je pamte kao pričljivo, živahno dijete. Bila je izrazito nižeg rasta, zdepaste građe i s lijevom nogom kraćom od desne. Ni kao dijete nije izgledala lijepo, jer u kući nije bilo novaca da se djeci kupuju dodatne haljine, već samo najnužnije potrepštine.
Emilija je više puta kao dijete pokušavala razgovarati sa Mimom, ali nije bila tu da je pamti iz vremena kada je pričala. Emilija nikada nije čula Mimin glas. Ponekad su znale razmijeniti sestrinsko suosjećanje pogledom, dodirom, zagrljajem. Mima je manje pokazivala suosjećanje, nije tražila sažaljenje, djelovala bi ljuto kad bi neko pokušao da joj se dodvori zbog njenog hendikepa.
Emilija je pozvonila nekoliko puta na vrata, ali niko nije odgovarao. Prozorčić od kuhinje sa strane kuće je bio na kant otvoren pa je bila sigurna da je Mima negdje u blizini i da je samo treba dozvati. Kucala je, zvonila, pokušavala otvoriti vrata, dozivala je desetak minuta i naposlijetku odlučila sjesti ispred kuće u avliju, na klupu za stari stol . Izvadila je cigaretu iz torbe, pripalila i otpuhujući se naslonila.
Posmatrala je baštu ispod avlije koja je kuću dijelila od lokalnog puta. Nekada je u toj bašti bilo zasađeno skoro svakog vrsta povrća koje uspijeva na tom području, sve uredno raspoređeno u lijehama kao vojnim redovima na uglednoj ceremoniji. Mima nije održavala baštu, ali jeste u nju sadila pokoju papriku, paradajz i krastavce. Na lijevoj strani bašte stajalo je krupno razgranato stablo dunje, koje je upravo davalo zrele plodove. Emiliju je podsjetilo na dane kada je s majkom i Mima kuhala džem, sok, kad su pekle pitu i kolače od dunja. Pomislila je kako bi danas dukatom platila jednu teglu domaćeg džema od dunja kakvog je pravila njena majka.
Odlučila se da će poslije ustati i ubrati nekoliko komada da joj mirišu u autu kada krene nazad za Zagreb, pa kući u Milano. Ugledala je stari kokošinjac pored kuće. Bio je skovan od različitih dasaka, krpljen raznim otpacima lima i drvenih ploća. Mima je u njemu čuvala alat za baštu. Nije marila za kokoši koje su nekada njih dvije po zadatku morale da paze u vrtu da ne pređu u komšijinu baštu i da ih za nekoliko sati utjeraju nazad u kokošinjac. Prisjetila se kada je pomagala majci da ih čisti nakon što ih je otac zaklao. Mrzila je svaki trenutak tog zadatka, ali nije imala izbora. Pred oči joj je došao prizor obezglavljenih kokoši u vreloj krvavoj vodi kojima su ona i majka čupale perje i vadile iznutrice. Kasnije bi ih spremala u plastične kese i zamrzavala u veliku škrinju za zimnicu. Pomislila je, možda je podsvjesno to iskustvo utjecalo na nju da posljednjih trideset godina bude vegetarijanka. Otac i majka su u proteklom ratu imali i kravu neko vrijeme. Dobro se sjeća te priče koju joj je donio komšija Fuad u u Zagreb za vrijeme rata devedesetih kada je ustupila svoj stan njemu i njegovoj porodici kao prenoćište na putu za Njemačku gdje su prebjegavali.
Otac je umio sa poslovima oko kuće, ali nikada nije koristio zemlju za farmu. Sadili su sve i svašta, ali kokoši i pas Medo su bile jedine životinje koje su imali. Međutim, rat je brutalno prislio i njega da mijenja navike, uči se na neimaštinu i neizvjesnost. 1993. godina je bila najteža godina za njih. Pričali su da su doslovno jeli samo ono što bi uzgojili, da su kuhali ječam umjesto kafe, da je svako jelo bilo bljutavo, jer nisu imali soli, ulja ni šećera, a kamoli nekih egzotičnijih začina… U svoj ratnoj siromaštini Medo je sve vrijeme ostao članom porodice. Odvajali su mu od svojih preskromnih obroka da bi i on dobio nešto. Kako su ga znali pustiti s lanca da se ide istrčati oko kuće, on bi nestao na nekoliko sati, snalazio se za vlastite obroke, nalazio sebi žensko društvo i vraćao se sav prljav i umoran. Nakon jednog od tih pohoda, majka je ugledala Medu kako se u čošku iza kuće pati sa tvrdom stolicom. Napregao se jadan i i tiho skićao sam iza kuće, kao da krije najgoru sramotu. Kad se konačno olakšao, majke je vidjela da je iz Mede izašla poveća stara krpa. Suze su je oblile za Medinim dostojanstvom i patnjom i što mu nisu mogli dati onoliko koliko bi željeli. U jednoj od brojnim kriza, uznemirilo se cijelo naselje. Neko je donio glas da bi se trebalo pripremati za bijeg i da se bitke vode nadomak grada. Otac nikada nije planirao napustiti kuću i zemljište. Govorio je majci da se ona i Mima mogu spremiti, ali da će on ostati gdje jeste. Majka nikada nije ni pomišljala da ga ostavi samog, pa su tako cijeli rat njih troje proveli u Zenici. Kemal je već uveliko bio u Australiji, a Emilija u Zagrebu gdje je studirala i naposlijetku odselila u Milano.
Jednog dana u ratu ocu u avliju je svratio komšija Rifet i kazao da se neko treba pobrinuti za kravu komšije Lazara koji je sa familijom preko noći napustio grad i izbjegao u Srbiju. Rifet je već imao svoje dvije krave i pomislio je da bi otac trebao da uzme Lazarovu. Jadna krava danima je zapomagala u štali, gladna, žedna, nepomužena i neočišćena. Otac je odlučio da će uzeti kravu ali nije znao gdje da je smjesti, jer nije imao štalu. Odlučio je improvizovati štalu, pa kravu privremeno smjestiti u garažu. Emilija se prisjetila dana kada je u njenom dnevnom boravku u Zagrebu Fuad pričao o ocu koji se odlučio udomiti Lazarevu kravu. Govorio je da ga je vidio kako niz ulicu vuče tvrdoglavu kravu za sobom, koja daje snažan otpor, otima se i bijesni da zastane na svakom koraku da zagrize travu. Bila je jača od njega i to putovanje od jednog kilometra trajalo je satima. Otac je počistio garažu od alata i drugih stvari kako bi kravi napravio novi dom. Iz Lazareve štale donio je sepete i sijeno. Grizla ga je savjest što je Lazaru uzeo kravu, ali stalno je govorio da ako bi čuo da se Lazar vratio odmah bi otišao vratiti kravu i da je ovako bolje i za njih i za nju samu. Otac i krava postali su najbolji prijatelji, izvodio je na livadu da pase travu, prao i čistio garažu iza nje, prinosio joj sijeno, melo i vodu, a majka je naučila da je muze i pravi razne mliječne proizvode. Dali su joj ime Šarenka, jer je imala velike crno-bijele šare po sebi. Priča o Lazarevoj kravi ostala je porodična legenda koja se godinama poslije prepričavala uz smijeh i priznanje toj dragocijenoj životinji koja ih je svojim mlijekom i sirom darivala nekoliko godina dok je jedne zime otac nije zamijenio za dvadeset metara drva.
Čekajući Mimu da se odnekud pojavi, Emilija je sjela na klupu ispod kuće i osmatrala kuću i okućnicu. Zenica se nalazi u kotlinama okružena prekrasnim brdima i planinama. Pitala se zašto se uvijek govori da su planine zelene kad ona vidi slojeve nijansi tamno plave kako blijede što su bliže oblacima dok su u dnu najtamniji. Prisjetila se kako je nekada kao dijete satima osmatrala prirodu oko sebe a sad joj se činilo sve manjim i potpuno novim prizorom.
Sve je izgledalo kao slika iz prošlog zivota, koja se samo čini poznatom ali je ipak nekako nova. Imala je osjećaj da neke detalje tek nakon vremenske distance prvi put primjećuje, dok je neke koji su joj se urezali u pamćenje tražila, ali su bili puno manji nego u njenim dječijim očima. Sjetila se da je nekad pročitala da se ljudima pričinjava da su neke momente koji im se dešavaju već jednom proživjeli, a da je to medicina definisala kao efekat “već viđenog” i objasnila tako da u tom trenutku zapravo mozak zastane na nekoliko milisekundi. Upravo tako se osjećala dok je osmatrala oko sebe, ali znala je da nije zastao mozak, zastao je sat, godine su zastale, cijeli jedan život je zastao na tom mjestu i nije se micao. Sve je čeznulo za obnovom, za snažnom muškom radničkom rukom da osvježi ustajale budžake i natruhle skule. Priroda je pričala priču o slobodi, o samonikloj ljepoti i neklesanim dragocijenostima koje imaju potencijal, ali nemaju vođu. U zapuštenoj okućnici Emilija je zapravo vidjela oslabljelu Mimu koja više nije imala ni snage ni volje da u tišini održava svijet koji joj nije davao smisao.
Ispod bašte se nalazio lokalni put koji je poticao iz grada, a vodio dalje u selo. Ispod puta strmije bila je magistrala koja je prolazila kroz centar Bosne. Ispod magistrale zavijala se rijeka Bosna, koju je s desne strane grlilo veliko naselje Lukovo polje. Bliže rijeci nalazile su se romske kuće, uvijek pune pjesme i povika, koji su se penjali komšiluku u kojem je Emilijina porodica živjela. I ovaj odmor na klupi ispod kuće omeo joj je plačan zvuk koji je dolazio iz Lukova polja. Spustila se niz put i osmotrila šta se dešava, ali sve što je vidjela bilo je desetine ljudi kako izlaze iz jedne od romskih kuća i odlaze automobilima, dok se nekoliko plačnih žena vraća u kuću. Uzela je svoju torbicu i odlučila preći ulicu i spustiti se do naselja, u kojem se nadala i da će možda sresti Mimu. Dok se provukla kroz podvožnjak ispod magistrale koji je zaudarao na ustajale fekalije i urin, kuću oko koje je maločas bila gužva zaposjela je tišina. Emilija se odlučila prošetati niže niz rijeku da razgleda. Pomislila je kako je svega samo nekoliko puta u životu prošla pored romskih kuća, jer se nekim slučajem nikad nisu nalazile na putu njenih uobičajenih kretanja, pa čak ni onih kada su se kao djeca išli kupati na drugu stranu Bosne.
Prilazeći bliže kući iz koje su dolazili jauci, Emilija je ugledala dječaka kako sjedi na zidiću u njenoj blizini. Nije mogla odgonetnuti je li i dječak tužan ili zabrinut, naprotiv, pogledao je u Emiliju vrlo radoznalo pogledom koji je bez ijedne riječi postavio hiljade pitanja.
“Ćao, kako si?”- započela je konverzaciju s njim.
“Dobro. A koja si ti?”- direktno je lansirao svoju radoznalost.
“Komšinica, evo tu gore iznad puta. Je li sve uredu kod tvojih?”- upitala je.
U dječakovom svijetu sve je bilo sasvim uredu. Pitanje je otvorilo seharu njegovih priča koje je on prenosio sasvim ravnodušno, stojički, naviknut i na život i na smrt oko sebe, i na pjesmu i na vriske, na sve osim ravnodušnosti. Pogledom starca posmatrao je život u velikoj familijarnoj zajednici kojoj je pripadao, a vjerovatno kovao planove kako da za koju godinu sam krene svojim putem ka boljem životu.
“Ma eto, umro dajdža Sakib.”- započeo je…
“Primi moje saučešće. Je li bio bolestan?”- dodala je Emilija.
“Star bio, osamdeset godina. Naživio se, dosta mu je. Ma kad skontam, i jest se i naživio! Kako je živio i jedan bi mu dan bio dovoljan.”
“Zašto?”
“Pa tako, …čitav život je prešutio. …Samo je svoje nešto mudrovao, ali nikad ga nisam čuo da je progovorio.”- pričao je dječak rječnikom puno odraslijeg od svoje dobi…
“Kako misliš prešutio je život? Bio je gluhonijem?”
“Ja, nijem.”- odgovorio je dječak.
Najednom je suosjećala za preminulog Sakiba i njegovu familiju, jer je pomislila na sestru koja je nekim slučajem dijelila sličnu sudbinu. Dječak, željan društva i pažnje, Emiliji je polako otvarao srce.
“Kad sam bio manji, znao mi se i nasmijati, ali tako kao da smo upravo podijelili najveću tajnu, pa bi se onda ponovo vraćao u svoj zabrinuti duh. Šta ja znam, nekako je sav bio nasikiran. Bio s nama, a kao da ga nije ni bilo. Jeb’o ti takav život. Ja brate hoću da odem odavdje, da se oženim, da nađem pos’o, da imam djecu i samo ponekad da ovdje svratim da se pozdravim.”- pričao je dječak čije su oči tinejdžera na začetku upućivale pogled znatno odraslije osobe, osobe s iskustvom i pravim životnim sikiracijama. Emilija se spremala da krene nazad prema kući, ali dječak se zaneseno raspričao.
“Znaš, dajdža Sakib se nikad nije ni oženio. a kažu da se treb’o ženit’ za neku curu kad je bio mlad, ali ih je njen otac rastavio. Drugi dajdža mi je pričao da je dajdža Sakib viđao tu neku bijelu curu i kad bi im branili, sve dok ih njen otac nije naš’o u polju i oboje namlatio. Zaprijetio im mrcina da ako se opet sastave da će uzet’ pušku i sve naše pobiti. Sakib se više nije htio zajebavat’ jer nije htio rata, ali su valjda on i ta cura jedno drugom obećali da nikad neće progovoriti. Dajdža kaže da je ta žena i sad negdje živa i da ni ona nikad nije progovorila. Danas kad je Sakib umro plakalo se i vrištalo k’o da se bez njeg’ živjet ne može, a bio im pred nosom čitav život, pa ništa.”- dodao je dječak još jedan komad svoje priče. Emilija je zanijemila. Pomislila je na Mimu. Priča joj je zvučala poznato iz njenih dječijih dana, ali je nikada nije ozbiljno sklopila. Najednom je promutila mulj u ustajaloj bari sjećanja. Danas je ta mutna daleka priča iz njenog djetinstva konačno dobila uloge i završetak. Otvorile su joj se oči koje su se punile teretom tuge.
Ustala je sa zidića i dječaku kazala da žuri nazad. Krenula je putem u potpunom šoku, očiju iskolačenih, dahom sve kraćim. Istina je. Mima je čitav život patila za Sakibom koji je danas umro. Njen život više nema nadanja. Njeno se sunce ugasilo, a nastao je mrkli mrak.
Na putu prema kući od kuće starog Sakiba Emiliju je nosio neki nadmoćni vjetar. U šoku koji je obuzimao njeno tijelo, nije bila svjesna nijednog daha, nijednog koraka… Baš kao da je levitirala nad putem upirući svu silu da što prije stigne do kuće i pronadje svoju sestru Mimu. Zazvonio joj je mobitel, isprva ga je ignorisala. Neko je bio uporan i odlučila je pogledati ko je. Na ekranu mobitela je pisalo Azra, njena kćerka. Vratila je telefon u torbu, s namjerom da joj se javi poslije, ali već je ugledala poruku od Azre koja je govorila nešto o predstavi u kojoj glumi i pozivu da Emilija ide gledati predstavu sa roditeljima njenog momka Fabijana, rodjenog Italijana. U sebi je spajala svjetove, jedan potpuno kosmopolitski, prepun ljubavi, kulture i tolerancije, …. i drugi provincijski koji se upravo nekome nakon decenija stihijskog obrušavanja do zadnjeg praha sručio na dušu… Nekome ko nikada nije doživio da ima dijete i da ga to dijete pozove na telefon, neko ko nije doživio da pomiješa svoju krv sa drugačijom, a zapravo istom. Neko ko je njena krv, njena rodjena sestra, simbol provincijske nepravde i laži da se krvi razlikuju! Sranje! Živjela je nekoliko stotina metara od svoje sreće, od čovjeka kojeg je voljela, od ljubavi za koju je protestvovala cijeli zivot, od sna zbog kojeg je nasmrt kažnjena! Onog dana kad ih ih otac razdvojio Mima je umrla. Njen život nije trebao da se nastavi u mizeriji kroz koju je prošla. Njeno srce je bilo čisto, njeni pogledi previše široki za uske tegle u koje su ih hermetički zatvarala vremena i okruženja u kojima smo rasli. Koračajući prema kući Emilija je drhtala cijelim tijelom, ogromne suze su počele da padaju kao teške trule dunje sa grana, gnjev zbog pomisli da je njena sreća i mogućnost da ide u inostranstvo na studij mogla biti samo spiranje savjesti roditelja koji su zgriješili nad Mimom. Ona je zaslužila da ima sve sto ima Emilija, ona je bila žrtva s najvećim ponosom i prkosom! Ona se pokorila ali se u isto vrijeme i rugala. Bila je svjesna da je roditelja ponekad bilo stid živjeti sa starom curom koja ne govori. Prekasno su joj pokušavali dati toplinu, ali ona je nije trebala. Nije trebala ništa od njih nego samo da promijene svoje svjetonazore koji su bili dovoljno otrovni da zatruju najčišću rijeku ljubavi koja je bučno tekla niz naselje, svi su je se bojali, svi su joj se rugali i zagadjivali je svojim predrasudama. Mima nije promijenila svijet, a propustila je živjeti. Završila je kao zadnji gubitnik, gubitnik od kvazimoralnog otrovnog, a nepisanog, sistema koji je grubo vladao nad malim mahalama kao što je njihova. Mima nikada modernom svijetu nije otvorila prozor a bila je njegov najbolji vojnik, tihi ambasador, borac, teška i hladna statua koja nosi poruku kojom opominje ma koliko je mnogi ignorisali…
Drhtave noge su je dovele do kuće. Čula je zvukove koji su dolazili iz garaže. Unutra Mima u mraku koji je razbijalo svjetlo s visokog prozora na kraju garaže, u tihim jecajima, odsutnim pogledom, uplakanim licem, rukama povlači komad vešnog sapuna preko mokre tkanine rastrte preko stola. Svjetlost s prozora joj je obasijavala lice, dok je sve ostalo bilo u polumraku, u crno-bijelom beživotnom prizoru u kojem je provela svojih sedamdeset godina.
Emilija je otvorila limena vrata čiji je zvuk akustično obišao zidove garaže i omeo Mimu u njenom poslu. Stala je ukočena gledajući u Emiliju. Ruke su joj tupo spale pored tijela, ispustila je sapun na pod, a potom ih ponovo podigla prema licu. Emilija je uplakana zakoračila prema njoj, noseći joj zagrljaj utjehe i razumijevanja. Mimin pogled bio je izgubljen, pogled djeteta koje je izgubilo čitav svijet. Usta su joj se otvorila u slinavi Munkov vrisak. Emilija je znala da je bujicu nosila Sakibova smrt a ne njen dolazak. Garažom se prolamao Mimin jecaj.
~KRAJ~
***
Autorica: Ema Alagić
—
Želite objaviti svoju kratku priču na portalu DnevniBUZZ.ba?
Pišite nam na [email protected]
