Heinz-Horst Deichmann, milijarder i vizionar, ljekar i teolog za kojeg se govorilo da je “evropski kralj obuće”, preminuo je u Esenu u 88. godini i iza sebe ostavio 3.500 prodavnica obuće “rasutih” u 23 evropske zemlje i SAD-u, ali i poslovnu filozofiju u čijem centru je čovjek.
– Jedna firma mora da služi ljudima – govorio je Deichmann, koji je gotovo iz ničega napravio sve, ali kome je vjera bila važnija od privrednog i poslovnog uspjeha.
Poseban osjećaj prema siromaštvu
– Na kraju mog života Bog me neće pitati koliko sam cipela prodao, već kakav sam bio hrišćanin – smatrao je ovaj njemački milijarder koji je, pored toga što je stvorio najveću prodajnu mrežu cipela u Evropi, osnovao i jednu humanitarnu organizaciju za stotine hiljada ljudi u nevolji.
Deichmann, rođen 1926. godine u radničkom kvartu Esena, u Borbeku, imao je poseban osjećaj prema siromaštvu i siromašnima i njegova humanitarna organizacija “Vortundtat” (Riječ i djelo) koja u Tanzaniji i Indiji ima škole i bolnice, pružila je pomoć za najmanje 200.000 ljudi u nevolji.
Koliko je od svoje imovine izdvojio za siromašne, pokojni Deichmann nije precizno znao, ali je govorio da je donja godišnja granica bila pet miliona eura i da je mogla biti i 10 miliona – u zavisnosti od potrebe.
Deichmann je, kažu njegovi saradnici, ali i njegova djela, bio jedna izuzetna ličnost poslijeratnog vremena Njemačke, vremena i obnove i privrednog čuda i ekonomske ekspanzije i socijalne tržišne privrede na koju su i Nijemci i Njemačka ponosni.
– Kod nas se pare ulažu u firmu, a ne u lični luksuz – govorio je Deichmann, čiji radnici u vrijeme surovog diktata kapitala i trke za profitom imaju privilegiju da uživaju i u takozvanim Deichmann – rentama, ili u besplatnom zdravstvenom oporavku u Švajcarskoj, ili da bez puno administratiranja u slučaju nužde dobiju pomoć iz socijalne kase firme.
Deichmann je svojom poslovnom filozofijom pogodio u sami nerv sadašnjeg doba i krenuo u visine, tako da je danas u Njemačkoj svaki peti par obuće kupljen upravo u prodavnicama “Deichmann”.
Njegova poslovna filozofija bila je da najširem sloju društva ponudi dobre cipele po povoljnoj cijeni i uz moderan dizajn, čime je “pogodio nerv” savremenog kupca, što mu je otvorilo vrata uspjeha, a kese s velikim, slovom D na zelenoj pozadini postale su realnost i radost miliona ljudi širom Evrope koji su u svom tankom budžetu mogli sebi i svojoj djeci da priušte novu obuću za svaku priliku.
Sin obućara
Za Deichmanna se kaže da je bio jedan od najsposobnijih privrednika, premda na početku nije puno toga ukazivalo da će od male šusterske radnje svog oca, on – tada već ljekar i teolog – napraviti uspjeh, koji je započeo pedesetih godina, prenosi Tanjug.
Njegova firma danas ima 35.000 zaposlenih i prošle godine je prodala 167 miliona pari obuće.
Deichmann je kao veoma mlad bio na istočnom frontu, gdje je ranjen.
Poslije rata i rane smrti oca, mladi Deichmann koji je sebe često i u dubokoj starosti nazivao sinom obućara, pomagao je majci i pokazivao preduzetnički duh koji ga je vodio naprijed. On je, naime, neposredno poslije Drugog svjetskog rata promovirao sandale od plute i materijala za padobrane i osnovao berzu polovnih cipela.
Biznismen koji je, kako se priča, žene prvo gledao u cipele, a zatim u oči, imao je do posljednjeg dana svoj biro u centrali firme, gdje je redovno dolazio.
Deichmann se 1999. godine povukao sa čela firme i, kako priliči u porodičnom svijetu, svom sinu Heinrihu ostavio da upravlja imovinom, vrijednom oko 3,6 milijardi eura.
Za Deichmanna se kaže da je bio porodičan čovjek, bez skandala, cio život oženjen jednom ženom, učiteljicom Rut Deichmanns kojom ima tri kćerke i sina, koji su izrodili brojnu unučad.
Deichmann je bio veliki ljubitelj klasične muzike, a za svoje poslovne uspjehe i ljubav prema čovjeku nagrađivan je brojnim nagradama i čak počasnim doktoratima i profesorskim titulama – bio je i honorarni profesor Univeziteta Ben-Gurion u Izraelu.
Trafika|Ba|Fena
