Svjetsko prvenstvo u Brazilu mnogim je igračima bilo posljednje veliko takmičenje u karijeri. Jedan od njih je i naš “zmaj” Senijad Ibričić. On se danas od reprezentacije Bosne i Hercegovine oprostio pismom.
U pismu koje je poslao N/FS BiH, Ibričić bez grubih tonova objašnjava svoje razloge za oproštaj. O tome će u idućim danima biti još govora, ali prije svega Ibro se želio zahvaliti reprezentaciji.
Od svog debija za “Zmajeve” 2. februara 2005. sa 19 godina i 4 mjeseca, danas 28-godišnji Ibričić skupio je više od 40 nastupa za A-selekciju, zabio je četiri gola, a za mladu reprezentaciju BiH upisao je 8 golova u 12 utakmica.
Igrao je za Zagreb i Hajduk, kasnije za moskovski Lokomotiv, te turske klubove Kayserispor, Kasimpasu i Gaziantepspor.
Pismo Senijada Ibričića objavljujemo u cjelosti:
“Ja, Senijad Ibričić, pod punom odgovornošću i svjestan svih posljedica, kritika, pohvala i ostalog, izjavljujem kako se i definitivno opraštam od voljene reprezentacije BiH. Opraštam se, jer želim više vremena provesti sa svojim najdražima, ali ću i dalje ostati vjerni navijač Zmajeva, što sam zapravo i bio cijelo ovo vrijeme, pogotovo na utakmicama Mundijala u Brazilu, gdje sam možda i neopravdano stavljen u drugi plan.
Razloga za ovakvu odluku je mnogo, a svi koji me znaju i prate moju karijeru, svjesni su koliko mi znači dres reprezentacije BiH.
Međutim, ono što ne želim, a što se bespotrebno potenciralo kroz medije posljednjih nekoliko mjeseci, jeste da mi se spočitava da sam u najboljem timu, jer sam nečiji prijatelj?!
Suvišno je bilo šta komentarisati na tu temu, jer sam ja dres bh. reprezentacije, prije svega, zadužio zahvaljujući igrama na terenu, a ne prijateljstvu sa drugim igračima. Ne bježim od toga da sam prijatelj sa Edinom Džekom, koji je idol moje i vaše djece, idol mnogih u ovoj zemlji, ali i šire, i ponosan sam i sretan što sam bio jedan od onih koji su ga primili na najbolji način kada je prvi put obukao dres BiH.
Da, u reprezentaciji sam bio i igrao i prije nego će Džeko zaigrati za nju, ali to se očito zaboravilo.
Ne želim se nikome pravdati, niti imam potrebe za tim, ali više od 10 godina sam uz reprezentaciju i na terenu, kada god sam dobivao priliku za to, ostavljao sam srce. Za sebe, za moju porodicu, za moje Krajišnike, za sve navijače, koji su bili na stadionu, ali i sve one ispred malih ekrana i zato ne mogu dopustiti da se o meni govori kao o nečijem prijatelju, a ne igraču koji voli i BiH i koji je kvalitetom zaradio dres.
Odlazim uzdignuta čela, znajući da sam dao sve od sebe i da sam uvijek pošteno i sa ljubavlju odrađivao zadatke koje su postavili pred mene. Svima mogu pogledati u oči i reći ono što mislim, jer znam šta sam sve prošao, počevši od prvih dana u dresu Podgrmeča, pa sve do danas. Sanjao sam da obučem dres BiH i hvala Bogu, taj san mi se ispunio.
Pobjede, poraze, povrede, kritike, pohvale, sve sam to prošao i rastao sam zajedno sa svojom reprezentacijom. I meni, kao i svima vama san je bio otići na SP. Dugovao sam to sebi, svojoj braći, svojim roditeljima, svojim “Ljutim Krajišnicima”, koji su izgubili živote bodreći nas na utakmici u Kaunasu.
Nakon što me nije bilo u timu protiv Egipta u Innsbrucku, već tada sam razmišljao da se oprostim, ali zbog svega gore navedenog i mnogih drugih stvari, želio sam biti dio tima, koji je ponosom ispunio srca većine vas u BiH. Bilo je i onih kojima je plasman na SP malo, a takvih će uvijek i biti, ali i oni su mi davali snagu, ne samo meni, već i svima nama.
Brazil je bio moj san i otišao sam tamo, sjedio sam na klupi i navijao i nema veze, opet bih to uradio, jer ja volim svoju zemlju, bez obzira na to ko je selektor i da li on smatra trebam li ja igrati ili ne.
Naravno da mi je žao što nisam dobio ni minute, jer svi ostali su osjetili teren, a ja koji sam tu godinama, sjedio sam i gledao. Zato i zbog još mnogih drugih stvari, želim reći zbogom, jer sam svjestan da reprezentacijom pušu neki novi vjetrovi i da za mene više nema mjesta, a dao sam sve što sam mogao, pa čak i više od toga i ne kajem se. Naprotiv, dao bih još i više da sam imao priliku.
Uprkos svemu, i svaku narednu utakmicu ću i dalje biti dio tima, ali onog navijačkog, jer ti momci zaslužuju našu podršku. Sistem vrijednosti u našem društvu se odavno poremetio i izgubile su se neka moralna načela, ali ono što nikad ne smijemo zaboraviti, to je činjenica da su, sada već moji bivši suigrači, a i ja sa njima, na terenu uvijek ostavljali posljednji atom snage.
Nekad nije išlo, i nekad ni to nije bilo dovoljno, ali nitko od nas nije više želio pobjedu.
Svojim prijateljima, suigračima, želim mnogo sreće u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, koje neće biti nimalo lake, a ja ću se pridružiti navijačkom puku.
Na kraju, želio bih da zahvalim najviše svojoj porodici koja je uvijek bila tu uz mene, svim selektorima koji su me vodili i kod kojih sam dobivao priliku, počev od Sliškovića, Muzurovića i Ćire. Hvala i N/FSBiH, koji je uradio jako mnogo za sve nas, posebice u posljednje vrijeme, a najveću zahvalu dugujem našim navijačima, koji su nas uvijek bodrili punog srca. Ne želim nikoga zaboraviti, jer moje srce je puno ponosa, a oči pune suza dok vam ovo pišem, jer reprezentacija je veliki dio moga života i teška srca sam se odlučio na ovaj korak”, završio je na kraju svog pisma sada već bivši Zmaj Senijad Ibričić.
