Vještačka inteligencija (AI) već je nekih desetak godina u svjetskom obrazovanju (naše će još malo pričekati), ali se uprkos tome još uvijek ne vide posebno korisni momenti ni načini regulacije ovog alata. Šta je najgore što se može dogoditi ulaskom vještačke inteligencije u škole?
Komentar sa portala “PCpress” prenosimo u cjelosti:
“Na razmišljanje o ovoj temi podstakla me je nova koleginica na poslu koja ima 21 godinu. Njen osnovni alat za kreativne zadatke je ChatGPT. U zadatak je uložila veoma malo truda. Nije mi smetala upotreba ovog alata, već činjenica da ga je iskoristila, iskopirala, copy/pasteovala i to je bilo sve. Nije se potrudila niti da neki svoj lični pečat, da malo uredi ono što je ChatGPT smislio – ništa. Ovo me je sve malo uplašilo jer se sjećam svog rada i truda kada sam ja ili kada su moje tadašnje kolege sa fakulteta imale 21 godinu. Dokazati se na poslu bio je big deal i davali smo sve od sebe.
Podstaknuta time razmišljam… Obrazovanje je ono što nas oblikuje, pokreće naš intelektualni kapacitet. Ne smijemo se zavarati da su alati vještačke inteligencije daleko inteligentniji nego što zaista jesu. Alati kao što je ChatGPT nemaju razumjevanje. Oni samo upoređuju dijelove riječi na osnovu statističkih vjerovatnoća kako bi proizveli korisne tekstove. To je nevjerovatan alat koji nam štedi vrijeme, ali on ne može da zna šta se odnosi na stvarni svijet i da prati trendove.
AI bi mogla biti velika sila u obrazovanju. Može da oslobodi nastavnike i profesore administrativnih zadataka, dajući im više mogućnosti za vrijeme sa učenicima i studentima. Ostati ispred vještačke inteligencije značiće radikalno preispitivanje čemu služi obrazovanje i šta znači uspjeh. Ljudska inteligencija je i dalje impresivnija od bilo kog sistema vještačke inteligencije koji danas vidimo. Nažalost, naš trenutni obrazovni sistem ne prepoznaje veliki dio toga.
Sposobni smo za sofisticirano razmišljanje na visokom nivou, ali školski program ima rigidan pristup učenju, dajući prednost pamćenju činjenica, a ne kreativnom razmišljanju. Djeca se nedovoljno podstiču da donose zaključke, osmisle sami i daju svoje poglede na razne teme. Naravno, teško je generalizovati, ali učenje se slabo mijenjalo od onda kada sam ja išla u školu. I dalje imamo profesore koji diktiraju lekcije umjesto da smisle pristup koji bi zainteresovao učenike. Nastavnici i dalje poglede na književna djela smatraju “ispravnim” i “pogrešnim”.
Najlakše je ispričati lekciju i pitati učenike. Onaj teži dio je da im temu učinimo zanimljivom. U cijelom mom obrazovanju, od osnovne do srednje škole, ovo je uspjela samo jedna osoba, a to je profesorka iz sociologije na čijem času nije bilo nezainteresovanih. Tada sam, sa svojih 17 godina, pomislila WOW! Nekoliko ljudi iz razreda je nakon srednje i studiralo sociologiju, što se tada smatralo, a vjerovatno i danas, dosadnim predmetom.
Naš obrazovni sistem treba da prepozna jedinstvene aspekte ljudske inteligencije. U školi bi to značilo fokusiranje na podučavanje sposobnosti razmišljanja na visokom nivou i osmišljavanje sistema koji će pojačati našu inteligenciju. Pismenost i računanje ostaju fundamentalni, ali sada je tu i AI pismenost. Predmeti kao što su istorija, sociologija i geografija treba da postanu kontekst kroz koji se podučava kritičko mišljenje, povećana kreativnost i ovladavanje znanjem. Umjesto da učimo djecu samo kako da uporede i pamte informacije, trebalo bi da cijenimo njihovu sposobnost da tumače činjenice i vagaju dokaze kako bi dali originalan argument, pišu nezavisne.
Zbog toga moramo da obezbjedimo da AI služi nama, a ne obrnuto. Najlakše je uraditi copy/paste, a mnogo teže razmišljati. Najgore što se može dogoditi je da ne naučimo buduće generacije ovaj zadatak, jer će to sigurno neko uraditi umjesto njih.”
(Haber.ba)