Umorni smo od neprestanog ponavljanja istih grešaka i ne radimo ništa.
Nismo umorni od života, umorni smo od razočaranja, povreda i izdaja drugih, umorni smo od nečovječnog ponašanja sa kojim su ljudi navikli da se bave. Umorni smo od samosažaljenja u kojem na sebe gledamo samo kao na žrtve okolnosti i druge ljude bez ikakve mogućnosti da sami nešto promijenimo.
Umorni smo od neprestanog straha da ćemo pasti, izgubiti, biti izmanipulirani, ostavljeni iza sebe i na kraju vidimo da smo tek zaglavili u ćorsokaku bez šanse da vidimo bolje sutra. Nismo umorni od života, umorni smo od okretanja unazad, neprestano gledajući u prošlost, u sebi tražimo zlatna vremena i sjećamo se boljih dana koji se više nikada neće ponoviti.
Umorni smo od osjećaja da nam uvijek nešto nedostaje kako bismo bili potpuni, sretni i jaki. Umorni smo od riječi koje smo izgovorili i shvatili da nam nisu učinili ništa dobro, umorni smo od očekivanja da će sutra biti bolji život i da se sve nastavilo isto.
