Fata Jaganjac (78) jedina je Bošnjakinja koja živi u Bileći, u koju se vratila 2001. godine. Fata živi sama, sestra i brat su joj u inozemstvu, a kćerka sa svojom porodicom u Janji kod Bijeljine, ali, kako voli reći, ona nije sama, jer ima svoje komšije koji su joj uvijek spremni priteći u pomoć.
– Bila sam s kćerkom u Crnoj Gori i kaže: „Majko, ideš s nama.“ Oni se vraćaju u Janju kod Bijeljine. Neću, velim, bogami, šta ću ja raditi tamo u tuđem, a ostavila ovdje i kuću i okućnicu, a i mezare sina i muža. Moj sin Abid je 1990. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći, a muž mi je do godinu i po umro. Bilo mi je žao što im ni spomenik nisam digla i zato sam se vratila. Mislila sam tada, još će se neko vratiti od našeg naroda, Bošnjaka, mada je za mene svako ko je čovjek “naš”, ali se niko nije vratio – prisjetila se nana Fata svog povratka u Bileću.
Vrijeme korone
Dodala je da nikada nije imala nikakvih problema te da ljude ne dijeli po imenu, nacionalnosti ili vjeri, jedino na dobre i loše.
– Bože sačuvaj, nisam imala problema, ni ja nikome nisam ništa nažao uradila. Uvijek smo se lijepo gledali, a ja se i dan-danas lijepo gledam s komšijama i najpreči mi je komšija. Brat, sestra, kćerka su daleko i oni imaju svoje porodice i svako se o sebi zabavio – istakla je nana Fata.
Fatina kuća se nalazi u neposrednoj blizini Careve džamije u Bileći koja je obnovljena te je svoja vrata vjernicima otvorila 2011. godine. Nekako je bilo najlogičnije da se ključ od džamije preda nani Fati, kod koje se i dan-danas nalazi. Tako nana Fata pazi na džamiju, a u vrijeme ramazana svaku noć pali kandilje, da bi, kako kaže, ko prođe Bilećom, mogao da vidi da tu ima i Bošnjaka i da ima gdje da se pomoli Bogu.
– Kandilje sam i sinoć upalila i jutros ugasila, i vazda idem i palim uoči ramazana. Znači mi da se vidi da ima džamija, neko će proći autom, neko će svratiti da se pomoli Bogu. Bio je iftar kod mene neku noć, bio mi je i naš hodža Sadet ef. Bilalić. Poslije smo otišli svi u džamiju i klanjali teraviju. Neki dan su Turci dopremili pakete povratnicima za Bajram, vodio ih neki Lojo iz Fatnice kome sam dala ključeve da ljudi klanjaju u podne. Uvijek neko naiđe, najviše ljeti i ujesen, a i hodža nekada petkom dovede po nekoliko ljudi da klanjaju džumu – ispričala nam je nana Fata i dodala da o tome koliko je velika komšijska pomoć svjedoči i minulo vrijeme korone, kada je tokom zabrane izlaska starijima od 65. godina kandilje umjesto nje palila komšinica Radenka.
Vjerski praznici
Sve vjerske praznike slavi sa svojim komšijama jer, kako kaže, gdje nema miješanog naroda, nema ni sreće.
– Za prvi Bajram, kada sam se vratila, zovnula sam komšinicu da dođe da ruča sa mnom, da ne budem sama taj dan. Došla žena i tako su nastavili njen sin i snaha. Dođu i druge komšije. Kaže neko, napravio baklavu, nema ko da jede, bogami, u mene ima jer mi komšije dođu. I ja kod njih idem za Božić, Vaskrs i za krsnu slavu. Ove godine neću ići za Vaskrs jer je još post, ali će oni meni sigurno donijeti i jaja i svega da mogu da iftarim. Najljepše je na svom pragu, kad mi drago leći, kad mi drago sjesti, a tuđa je zemlja velika tuga – zaključila je nana Fata.
Posti već 70 godina
Nana Fata kaže da posti već nekih 70 ramazana.
– Kada sam bila dijete, s nekih osam-devet godina, počela sam da postim. Otac nam je bio pošten i pobožan čovjek. Nije nas otac gonio da to radimo, nego smo mi to vidjeli od njega i majke, e, bogami ćemo i mi to, i ženska i muška djeca. Brat mi je, koji je sada u Švedskoj, kao dijete fenjere nosio i palio na džamiji na Planoj za ramazan. To je sudbina da ja palim svjetla u Bileći – navela je nana Fata.
(Haber.ba)
