U novembru 2018. godine, Džona Alena Čaua, Amerikanca, ubili su pripadnici plemena Sentinela. Dva indijska ribara, koja su 2006. godine privezala svoj čamac u blizini Sjevernog Sentinela da spavaju nakon krivolova u vodama oko ostrva, ubijena su kada se njihov čamac otkačio i otplovio na obalu.
Sentinelci su najizolovanije pleme na svijetu. Žive na sopstvenom malom šumovitom ostrvu Sjeverni Sentinel, koje je otprilike veličine Menhetna. Vijekovima se opiru svakom kontaktu sa strancima, a napadaju svakoga ko im se približi.
Pleme je jasno stavilo do znanja da ne želi kontakt. To je mudar izbor. Susjedna plemena su zbrisana nakon što su Britanci kolonizovali njihova ostrva, i donijeli im uobičajene bolesti poput gripa ili morbila, koje su desetkovale njihovo stanovništvo jer na njih nisu imali imunitet.
Većina saznanja o Sentinelancima prikupljena je posmatranjem iz čamaca koji su bili usidreni na udaljenosti većoj od onoga dokle može da dobaci strijela. Takođe, bilo je nekoliko kratkih perioda kada su Sentinelci dozvolili vlastima da se približe dovoljno da predaju malo kokosa. Ne zna se kako sami sebe nazivaju.
Sentinelci love, skupljaju plodove po šumi i pecaju u priobalnim vodama. Za razliku od susjednog plemena Jarava, oni prave čamce – veoma uske kanue sa podnožjem, koji se opisuju kao “preuski da bi u njih stali sa oba stopala”. Mogu da se koriste samo u plitkim vodama.
Smatra se da Sentinelci žive u tri male grupe. Imaju dvije različite vrste kuća; velike zajedničke kolibe sa nekoliko ognjišta za veći broj porodica, i više privremenih skloništa, bez “zidova”, što se ponekad može vidjeti na plaži, sa prostorom za jednu porodicu.
Žene nose vezice oko struka, vrata i glave. Muškarci takođe nose ogrlice i trake za glavu, i pojas, ali deblji u odnosu na ženski. Muškarci nose koplja, lukove i strijele.
Iako se u medijima obično opisuje kao da su iz “kamenog doba”, to očigledno nije tačno. Nema razloga da se vjeruje da Sentinelci žive na isti način desetinama hiljada godina. Njihov način života se mnogo puta mijenjao i prilagođavao, baš kao i kod drugih naroda. Na primjer, koriste i metal koji su pronalazili poslije brodoloma na ostrvskim grebenima. Između ostalog, gvožđe naoštravaju i koriste za vrhove strijela.
Zaključeno na osnovu onoga što se može vidjeti iz daljine, ostrvljani Sentinela očigledno su izuzetno zdravi i napredni, u izrazitoj suprotnosti u odnosu na druga velika andamanska plemena kojima su Britanci pokušali da donesu “civilizaciju”. Ljudi koji se vide na obalama Sjevernog Sentinela izgledaju ponosno, snažno i zdravo. U svakom trenutku posmatrači su mogli da primijete mnogo djece i trudnica.
Oni su privukli međunarodnu pažnju nakon azijskog cunamija 2004. godine, kada je član plemena fotografisan na plaži, kako ispaljuje strele u helikopter koji je provjeravao da li su dobro.
U interesu “nauke”
Krajem 1800-ih M.V. Portman, britanski “oficir zadužen za Andamance” iskrcao se, sa velikim timom, na Sjeverno ostrvo Sentinel u nadi da će kontaktirati Sentinelce. Na brodu su se nalazili tragači iz andamanskih plemena koja su već stupila u kontakt sa Britancima, oficiri i osuđenici.
Pronašli su nedavno napuštena sela i staze, ali Sentinelaca nigde nije bilo. Poslije nekoliko dana naišli su na stariji par i nekoliko djece koji su “u interesu nauke” odvedeni u Port Bler, glavni grad ostrva. Očekivano, ubrzo su se razboljeli, a odrasli su umrli. Djeca su vraćena na svoje ostrvo sa brojnim poklonima.
Nije poznato koliko se Sentinelaca razboljelo od ove “nauke”. Pretpostavlja se da su djeca prenijela nove bolesti i da su posljedice bile poražavajuće. Iako je to samo nagađanje, današnji naučnici time objašnjavaju veliki otpor i neprijateljstvo Sentinelaca prema strancima.
Posjete sa poklonima
Tokom 1970-ih indijske vlasti su povremeno putovale u Sjeverni Sentinel u pokušaju da se sprijatelje sa plemenom. Na jednom od ovih putovanja dvije svinje i lutka ostavljene su na plaži. Sentinelci su ubili i zakopali svinje, zajedno sa lutkom.
Posjete su postale redovnije 1980-ih; timovi bi pokušali da slete na mjesto van domašaja strijela, i ostave poklone kao što su kokosovi orasi, banane i komadići gvožđa. Ponekad se činilo da Sentinelci prave prijateljske gestove; i drugima bi u šumu odneli poklone, a zatim bi ispalili strijele na suprotnu stranu.
Činilo se da je 1991. došlo do prodora. Kada su zvaničnici stigli u Sjeverni Sentinel, pleme im je gestikulisalo da donesu poklone, a zatim su, po prvi put, prišli bez oružja. Čak su gazili u more prema čamcu da sakupe još kokosa. Međutim, ovaj prijateljski kontakt nije dugo potrajao. Iako su putovanja sa poklonima nastavljenatrajala nekoliko godina, susreti nisu uvek bili prijateljski. Sentinelci su povremeno uperavali strijele u posjetioce, a jednom su tesama (kamena sekira za sječenje drveta) napali drveni čamac. Niko ne zna zašto su Sentinelci prvo prihvatili prijateljstvo, a zatim nastavili po starom. Ne zna se da li je neko umro od posljedica bolesti zaraženih tokom ovih posjeta.
Misije odnošenja poklona su prestale 1996. godine. Mnogi zvaničnici su počeli da dovode u pitanje mudrost pokušaja da stupe u kontakt sa ljudima koji su zdravi i zadovoljni i koji su sami napredovali – pretpostavlja se – 55.000 godina. Prijateljski kontakt je imao samo razarajući uticaj na velika andamanska plemena. Trajni kontakt sa Sentinelancima bi gotovo sigurno imao tragične posljedice.
Nakon cunamija 2004. godine, zvaničnici su dvaput posjetili ostrvo, kako bi iz daljine provjerili da li je pleme zdravo. Zatim su izjavili da više neće biti pokušaja da se stupi u kontakt sa Sentinelcima.
Njihova ekstremna izolacija čini ih veoma ranjivim na bolesti na koje nemaju imunitet, što znači da bi kontakt gotovo sigurno imao tragične posljedice po njih.
Periodične provere, sa čamaca usidrenim na bezbjednoj udaljenosti od obale, vrše se kako bi se provjerilo da li su Sentinelci zdravi i da nisu odlučili da traže kontakt, piše Nationalgeographic.
(Haber.ba)
