Velika je šteta što je rukomet u Bosni i Hercegovini na marginama, posebno ženski rukomet kojem prijeti izumiranje. Djevojčice bi imale od koga da uče, imale nekoga da im bude uzor kome se naklonio cijeli svijet za sve što je uradila za rukomet. Tuzlanka Svetlana Ceca Kitić je 2010. godine od strane Svjetske rukometne federacije proglašena za najbolju rukometašicu svih vremena! Žena koja se okitila zlatnom i srebrenom medaljom sa olimpijskih igara iz Los Angelesa i Moskve, srebrenom medaljom sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji, zlatnom medaljom sa Mediteranskih igara u Splitu, a u klupskom rukometu je osvojila sve što se može osvojiti govorila je za naš portal o svojoj karijeri, o Tuzli i Mejdanu, te perspektivi mladih sportista u Bosni i Hercegovini.
Još uvijek se postavlja pitanje, ZAŠTO morate prvo da budete priznati u svijetu, pa tek onda da vas primjeti javnost u Bosni i Hercegovini i ZAŠTO naša država i ljudi koji je vode ne mogu da shvate da je sport najbolji ambasador jedne države u svijetu i da je nemjerljivi gubitak nepostojanje nacionalnih selekcija?!
Osvojili ste sve što se može osvojiti u svijetu rukometa. Koje priznanje ili medalja vam je najdraža i zašto?
Ne mogu da se odlučim između dva velika priznanja za mene. Malu predost ću ipak dati osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, jer sam podijelila slavlje sa cijelim olimpijskim selom. To je bilo nešto posebno jer smo obradovali narod. S druge strane 2010. godine sam dobila priznanje za „Najbolju rukometašicu svih vremena“ od strane krovne svjetske rukometne organizacije IHF koje sam proslavila u krugu porodice i najbližih prijatelja.
Svoje prve korake ste napravili u RK Jedinstvo iz Tuzle. Koliko često se sjetite tog perioda? Baš sam sinoć sa mamom gledale sllike iz tog perioda. Svoje prve korake sam napravila na betonskom igralištu na Tušunju u školskoj ekipi koja je bila toliko talentovana da je postala drugi tim RK Jedinstva. Potom sam jako brzo prešla u prvi tim Jedinstva i počela da igram na profesionalnom nivou. Naravno da Jedinstvo i Tuzla imaju posebno mjesto u mom srcu, te svaki put kada prođem pored mjesta gdje je nekada bilo betonsko igrališe osjetim posebnu emociju.
Svoj posljednji angažman ste imali u RK Radnički. Da li ste i danas aktivni u rukometu?
Igrala sam do svoje 50e godine i to u Super ligi Srbije, što je zaista čudo u ženskom rukometu. Potom sam radila kao sportski radnik i moram priznati da je stiglo do malog zasićenja. Povukla sam se iz sporta jer sam vidjela da ljudi na pozicijama nemaju sluha, da je sve manji interes djevojčica za rukometom i da se ništa ne radi na tome. Posvetila sam se svojoj porodici i želim da sa njima nadokanadim neke stvari koje sam propustila zbog rukometa. Da li sam se potpuno penzionisala? Nisam baš sigurna jer nikad ne znate koje prilike vas čekaju u budućnosti. Sigurna sam da mogu dati još mnogo sportu.
Hram sporta Mejdan je pretrpio ogromnu štetu u nevremenu koje je zadesilo Tuzlu. Kako je na Vas utjecala ta vijest?
U medijima i na društvenim mrežama sam vidjela video zapise poplavljenog Mejdana i to me je mnogo potreslo. Pridružila sam se odmah akciji i na Facebook-u sam uz profilnu fotografiju dodala natpis „Mejdan te treba. Pomozi!“. Ta ljubav prema Mejdanu je prevelika i prejaka, stoga sam sigurna da će Tuzlaci uraditi sve da se sanira šteta i da Mejdan ponovo zasija punim sjajem kao prije.
Uz Raziju Mujanović važite za ženu koja je Tuzlu postavila na sportsku mapu svijeta. Kakve emocije danas gajite prema Tuzli? Je li Vam Tuzla ikad na pravi način rekla “hvala”?
Prvo ću se osvrniti na moju prijateljicu Razu Mujanović. Za nju važi isto kao i za mene, a to je da vas prvo priznaju u svijetu, pa tek onda u Bosni i Hercegovini. Iskreno mi je drago što je danas Raza tu gdje jeste jer ona je to u svakmo slučaju zaslužila još mnogo ranije!
Što se tiče Tuzle, moram biti iskrena da nikad nisam ni očekivala da mi se Tuzla na neki način zahvali. Imam osjećaj da ja više volim Tuzlu, nego što ove „tuzlanske političke strukture“ vole mene. Jedna mala stvar koja me zabolila je ta što nakon što sam dobila najveće priznanje koje se može dobiti u rukometu od strane IHF-a, niko iz tih struktura me nije pozvao i čestiitao mi. Ali meni je drago da su mi čestitali moji Tuzlaci, da me i danas zaustavljaju na ulici, jer znam da je to potpuno iskrena ljubav i poštovanje!
Koja je vaš poruka djevojčicama i dječacima koji treniraju rukomet u Bosni i Hercegovini?
Dječaci i imaju kakvu takvu perspektivu jer postoji muška reprezentacija Bosne i Hercegovine koju vuče moj prijatelj Bilal Šuman, finasnira i ima još snage za to.
Ono što je tužno i poražavajuće jeste da ne postoji ženska reprezentacija Bosne i Hercegovine. Mislim da smo mi jedina država na svijetu koja ima ligu za žene, a nema reprezentaciju. Teško je onda motivisati djevojčice da se bave rukometom, jer koji je smisao igranja ako nemaš šansu da igraš za reprezentaciju, odeš na velika takmičenja da predstavljaš svoju državu i osvajaš medalje?!
Ali svakako svim djevojčicama i dječacima preporučujem da se bave sportom, jer sport je najzdravija sredina kako za fizičko, tako i mentalno zdravlje i razvoj. U ovakvom okruženju i ritmu života ovo mentalno je možda i bitnije. Ako mene pitate, tačno ne znam čime bi se bavila u životu da se nisam bavila sportom i moram reći da sam uživala u svemu tome što mi je sport pružio.
Razgovarao i pripremio: Anel Imamović
