“Majica koja miriše na moga sina”, natpis je ispod žute majice izložene u jednoj od prostorija sarajevskog Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995. Ovu majicu je nosio Senad Mujkanović, mladić i jedan od 200 Bošnjaka koje su pripadnici interventnog voda policije RS-a, u augustu 1992. godine, pod izgovorim da ih vode na razmjenu, iz logora Trnopolje doveli na lokalitet Korićanske stijene, postrojili na rubu provalije, naredili im da kleknu i pucali im u leđa, nakon čega su njihova tijela padala u provaliju duboku 300 metara.
Senad je imao svega 21 godinu kada je u julu 1992. godine, zajedno s ocem Esadom i najboljim prijateljem Nihadom, uhapšen i odveden u logor Trnopolje, odakle će mjesec dana kasnije biti odveden i krvnički ubijen na Korićanskim stijenama. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek četvrt stoljeća kasnije, a Senadu će danas, zajedno s još 86 žrtava, biti klanjana dženaza i obavljen ukop u Hambarinama, nadomak Prijedora, piše Anadolu Agency (AA).
Priča o majici koju je Senad nosio, a koja je danas izložena u Muzeju, priča je o tragičnoj sudbini mladića pred kojim je tek bio život, koji je trebao da zasnuje porodicu, bude voljen muž i otac, postane dobar inženjer ili ljekar, liječi i pomaže drugim ljudima. Ipak, Senad je za sve to ostao uskraćen jer je sa svega 21 godinu, doveden na rub litice i sasut mu je rafal u leđa. Priča je ovo, istovremeno, i o čistoj majčinskoj ljubavi, o ženi kojoj je punih 25 godina glavna životna misija bila da pronađe jednu jedinu koščicu svoga sina, priča o ljubavi majke prema djetetu koje je davno izgubila, ali nikada nije izgubila njegov miris.
Tokom boravka u logoru Trnopolje, majka Mevlida imala je priliku jedanput posjetiti muža i sina, ističe u razgovoru za AA Suada Nožić, direktorica Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995., koja je Mevlidu Mujaknović upoznala tokom jedne od ekshumacija, gdje joj je ispričala svoju potresnu životnu priču.
– Majka nikada nije oprala majicu, mirisala ju je svaki dan
“Ona je tada Senadu donijela čistu odjeću, dala mu da se presvuče, a njegovu odjeću koju je u tom momentu imao na sebi, ponijela sa sobom. To je upravo ova majica koju je Senad skinuo tog dana, a to je zapravo bio dan kada ga je posljednji put vidjela. Ovu majicu ona nikada nije oprala, svaki dan ju je mirisila jer joj je to bila jedina veza sa sinom, za čijim posmrtnim ostacima je tragala blizu 27 godina”, istakla je Nožić.
Podsjetila je kako su pripadnici VRS-a, u augustu 1992. godine, u logoru Trnopolje prozvali 200 logoraša da uđu u autobuse, govoreći im pritom kako idu na razmjenu, na slobodnu teritoriju. Senadov otac Esad je tada prijavio svoga sina i njegovog najboljeg prijatelja Nihada, misleći da će zaista biti razmijenjeni.
Esad je je bio šnajder po zanimanju. Imao je sačuvanih 100 njemačkih maraka, koji je zašio u unutrašnjost Senadove tene, kazavši mu kako mu to daje da, kada pređe na slobodnu teritoriju, ima za kupiti hranu sebi i drugima. Međutim, otac nije znao da je to posljednji susret s njegovim Senadom i kakva ga sudbina čeka.
“Senadovi majka i otac su tragali za posmrtnim ostacima sina sve do 2017. godine, kada je obavljena posljednja ekshumacija na Korićanskim stijenama, a tada je pronađeno njegovo tijelo, kao i njegovog prijatelja Nihada. Uz tijelo Senada prinađena je i njegova plava trenerka, kao i tene na kojima se može vidjeti šav koji njegov otac zašio 1992. Senad i Nihad će danas na kolektivnoj dženazi biti ukopani jedan do drugoga”, kazala je Nožić.
– “Čeka on svoju mamu, da ona dođe i da ga vidi”
U proceduri identificiranja nestalih osoba, pored DNK analize kojom se potvrđuje identitet nestale osobe, praksa je i da porodice, srodnici nestale osobe treba da dođu lično na identifikaciju posmrtnih ostataka, kako bi, između ostalog, potpisali i određenu saglasnost.
“Senadova majka je odlučila da ne ide, misleći da bi to za nju bilo teško izdržati. Tako je otišao njegov otac, kojemu je pozlilo i nije to uspio obaviti. Drugi put je otišao Senadov brat, koji također nije bio u stanju sve to podnijeti. Majka Mevlida je nakon toga kazala: ‘Čeka on svoju mamu, da ona dođe i da ga vidi’. Tada je otišla u identifikacioni centar Šejkovaču. Ljubila je kosti svoga sina, jednu po jednu, i tako se s njim oprostila”, ispričala je Nožić.
– “Neka miriše u slučaju da umrem”
Mevlida Mujkanović je odlučila Senadovu majicu pokloniti Muzeju, gdje je ona danas sastavni dio stalne postave. Učinila je to dok je još uvijek tragala za posmrtnim ostacima svoga sina, a riječi koje je tada izgovorila zasigurno će ostati upamćene: “Meni će ubrzo 80 godina. Majicu sam poklonila Muzeju. Neka miriše u slučaju da umrem, a da ne pronađem i dostojno ukopam svoga sina.”
U Vedrom polju u Hambarinama, kod Prijedora, danas će se klanjati kolektivna dženaza, a potom obaviti ukop najmanje 86 žrtava iz Prijedora i Kotor Varoši. Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama.
Na Korićanskim stijenama, 21. augusta 1992., strijeljano je najmanje 200 muškaraca, logoraša, koji su prethodno bili zatvoreni u prijedorskim logorima. Organizovanim konvojem, pod izgovorom da ih vode na razmjenu, logoraši su dovedeni na ovu lokaciju i mučki likvidirani.
Pripadnici VRS-a, da bi bili sigurni da niko neće preživjeti, pucali su i bacali bombe na tijela u provaliji. Masakr na Korićanskim stijenama preživjelo je 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da se dio odgovornih procesuira i kazni te da istina o ovom zločinu bude zabilježena. Sve žrtve ovog zločina još uvijek nisu pronađene.
