Los Angeles Times objavio tekst: “Kako me život kroz opsadu Sarajeva pripremio za koronavirus”

Tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:

Karijeru sam započela kao dopisnica 1990-ih, izvještavajući i mjesecima živeći u Sarajevu, relativno modernom evropskom gradu izloženom gotovo srednjovjekovnoj opsadi jer je bio opkoljen, izoliran i bombardiran.

Opsada Sarajeva trajala je tri godine. Kad je prošlo, 14.000 ljudi je bilo mrtvo – otprilike dva posto gradskog stanovništva. Nisam upoznala nikoga ko nije izgubio bliskog rođaka ili prijatelja. U jednom od najsumornijih perioda sjećam se jedne žene koja me je pitala: “Šta mislite kako biste vi Amerikanci preživjeli u ovakvim uvjetima?” O tom sam pitanju često razmišljala tokom godina. Sada, s koronavirusom, imam mali uvid.

To ne znači izjednačavati patnje Sarajeva s Amerikancima danas. Primjera radi, nedostatak toaletnog papira praktično je definicija “prvog problema svijeta”; u Sarajevu ljudi nisu imali vode.

Ali dok sjedimo kod kuće, također smo pod opsadom. U Sarajevu su, kao i ovdje, ljudi prošli kroz faze poricanja. U početku su djeca gledala tragove granata na nebu kao da su vatromet i radovala se jer imaju slobodne dane od škole. Brojanje je stiglo polako; najprije je to bio rođak prijatelja od prijatelja koji je umro u drugom dijelu grada, zatim komšija ili rodbina. Isto mi je bilo čitati na Facebooku o ljudima koje znam, a koji su mrtvi od COVID-19. Sa strepnjom čekam: Bombe se sve više približavaju.

Rat u Bosni počeo je tako naglo davne 1992. godine, da su se ljudi u biti morali skrivati; veze su bile prekinute jer su se parovi, supružnici, roditelji i djeca našli na suprotnim stranama opsade. Letovi su obustavljeni. Javni prijevoz kretao se sporadično, prije nego što se u potpunosti zaustavio. Škole su zatvorene. Trgovine ispražnjene. Napustiti dom u potrazi za hranom značilo je riskirati svoj život.

Nedavna vijest da je Rhode Island zaustavljao automobile s njujorškim registarskim tablicama na granici i zahtijevao karantene od 14 dana za njujorške stanovnike podsjetila me na kontrolne tačke koje su se širile po cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji nakon početka rata. (Novinari poput mene nosili su rezervne registarske tablice u našim kamionima i mijenjali ih po potrebi)

Baš kao što sada radimo, Sarajlije su se prilagodile novom životu. Zarobljeni u svojim domovima ili skloništima, ljudi su se dodatno trudili kako bi dobro izgledali. Pokušavali su svakodnevno mijenjati odjeću (čak i ako je bilo teško prati veš bez redovitog dovoda vode). Ako bi izlazile vani, žene su se šminkale i pravile frizure. Tinejdžerka koja živi uglavnom u skloništu rekla mi je da se voli oblačiti i pretvarati se da je pozvana na večeru u Bijelu kuću.

Živjeti pod opsadom zahtijevao je visok nivo kreativnosti. Fudbalske ekipe igrale su mini-utakmice u skloništima. A ljudi su osmislili “ratne recepte” kako bi kopirali kuhinju iz sretnijih vremena. Jedan popularni recept započeo je s oblikovanjem ustajalog hljeba u imitaciju bečke šnicle. “Zračna pita” bila je, kao što i zvuči, pita bez punjenja. Kad im je ponestalo kafe, ljudi su pržili leću, mljeli je i kuhali.

Tokom opsade umjetnost i muzika poprimaju novi značaj, budeći emocije potisnute u sretnijim vremenima. Dok sam gledala nedavne videozapise Italijana kako pjevaju operu sa svojih balkona, prisjetila sam se na čeliste koji je u olupinama sarajevske Vijećnice svirao Albinonijev Adagio u G-molu. Čvrstoća nadahnjuje. U devedesetima Sarajevo je postalo poznato po svom crnom humoru, oštrim plakatima i grafitima. (“Run ili RIP” bila je poruka velikog murala na raskrsnici na kojoj su pucali snajperi.)

Tokom svoje karijere izvještavanja vidjela sam slične strategije suočavanja u drugim društvima koja su bila pod opsadom. Za vrijeme gladi koja je ubila dva miliona Sjevernih Koreanaca, ljudi su pripremali kukuruznu kašu koristeći ne samo zrna kukuruza, već i ljuske i lišće. Uzimali su lim iz zatvorenih fabrika kako bi napravili male pećnice u kojima su pekli kekse za prodaju na tržnici. Bolnice su koristile stare boce piva za infuzije, doktori su brali planinsko bilje za lijekove. Danas vidim maske napravljene od prerađenih filtera za kafu ili grudnjaka.

Ratovi, glad, prirodne katastrofe mogu u ljudima izvući ono najbolje, oslobađajući neiskorištene rezerve snage koje obične ljude pretvaraju u heroje. Ali mogu iznijeti i ono najgore. Posljednjih sedmica vidjeli smo talas rasističkih napada na Azijce i Azijske Amerikance, koji su nepravedno na udaru zbog virusa koji je počeo u Kini.

Rat u Bosni bio je uglavnom etnički sukob, kojeg su započeli srpski nacionalisti koji su se protivili otcjepljenju Bosne od ostatka Jugoslavije i otišli u planine koje okružuju grad, odsjekavši ga od vanjskog svijeta. Ali mnogi umjereni Srbi podržali su novu bosansku vladu i ostali su u Sarajevu, pod stalnim bombardiranjem svoje nacionalističke braće.

Na ulici u kojoj sam živjela, uglavnom muslimanski stanovnici bili su ljubazni prema ostalim Srbima. Komšije su donosile hranu starijoj udovici, iako se njen sin pridružio srpskim snagama koje su s planina bombardirale grad. Ono što me je najviše iznenadilo je da će moji stanodavci (bili smo jedna od rijetkih kuća s telefonom) dozvoliti ovom sinu, neprijateljskom vojniku, da nazove na njihov broj kako bi razgovarao s njegovom majkom. Kad god bi zazvonio, bez obzira na to koliko kasno, gazdarica bi pozvala udovicu Srpkinju da razgovara sa njenim sinom, a zatim bi je poslala kući s hljebom ili povrćem.

Nije nužno da su Sarajlije imale nadljudske osobine suosjećanja i bilo je puno onih koji nisu bili tako tolerantni. Ali ljudi su prepoznali da njihov cilj nije bio samo preživjeti opsadu, već sačuvati svoju civilizaciju. Da bi preživjeli opsadu, morali su se stalno podsjećati ko su bili u prošlosti i čemu se nadaju u budućnosti.

Iste smjernice vrijede i za našu današnju situaciju.

(Originalni, autorski tekst je objavljen na LATimes.com. Prijevod sa engleskog i priređivanje teksta na bosanskom jeziku – redakcija Faktor.ba)