Za razliku od vlada evropskih zemalja, koje ozbiljnim ekonomskim mjerama stanovništvu nastoje ublažiti posljedice krize, bosanskohercegovačka vlast – i ona na odlasku i ona buduća – brine isključivo za sebe. Umjesto da nikad punije budžete, koji nisu rezultat njihove sposobnosti nego drastičnog povećanja cijena osnovnih životnih namirnica, iskoriste za stvaranje nove vrijednosti, oni se utrkuju u povećanju plaća i osiguranju tzv. bijelog hljeba. A većini građana, kojima je i prosječna plaća tek misaona imenica, preostali su komercijalni krediti i dužničko ropstvo. Ili promjena svijesti što znači preuzimanje sudbine u vlastite ruke.
Među gotovo jedanaest milijardi maraka, koliko su kod komercijalnih banaka, prema podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine, u prvih deset mjeseci ove godine kreditno zaduženi građani ove zemlje, više od sedamdeset procenata ili gotovo osam milijardi su nenamjenski potrošački krediti. Tome treba dodati i milijardu maraka kredita kod mikrokreditnih organizacija. Njima bosanskohercegovački narodi, u koje se nosioci izvršne i zakonodavne vlasti kunu, nastoje održati privid života. Posljedica je to improvizacija vlasti u ekonomskoj politici na svim nivoima, ali i kulture i odnosa prema radu u ovoj zemlji.
„Sa ekonomske strane kad uspoređujemo BiH i zemlje okruženja i zemlje EU – mi malo radimo, a dobro živimo. Većina ima kredite, većinom se koriste za osnovne potrebe prehrane“, kaže Jelena Ljubas-Ćurak, docentica na Fakultetu poslovne ekonomije Sveučilišta Vitez.
Akademik Slavo Kukić objašnjava kakoa ljudi preko tih kredita pokušavaju zatvoriti rupe koje su sve veće – na taj način zapadaju u sve veće dubioze i sve manje realnim čine mogućnost da se iz tih dubioza uopće izvuku.
Stoga se umjesto kreditnog zaduženja, Jelena Ljubas-Ćurak, ekonomska stručnjakinja, zajedno s mužem, građevinskim inženjerom, nakon redovnih poslova odlučila proizvoditi hranu za potrebe svoje četveročlane porodice, na koju se u ovoj zemlji troši najveći dio plaće: „Zasadili smo mali voćnjak, tek mu je početna faza, imamo dva mala plastenika i njivu smo proširili u odnosu na prošlu godinu“.
I Mevlisa Šakić, koju je za ekonomično vođenje domaćinstva školovao život, odabrala je drugačiji put u prevazilaženju krize. Uz proizvodnju povrća i mlijeka za vlastite potrebe, ali i prodaju, čime svojoj porodici osigurava zdravu hranu, jednostavnom računicom objašnjava uštede na hljebu: „Mojoj šestočlanoj porodici bi trebalo oko 300 KM mjesečno samo za hljeb. Ovako ne potrošim ni 50 maraka. Meni se svakodnevno isplati kuhati hljeb“.
Potvrđuje ovo i Zehra Hasanović, koja od prije sedam godina za potrebe vlastitog restorana kuha hljeb, koji peče u dva obična šporeta: „Tada sam za hljeb davala blizu 2000 maraka mjesečno i onda sam rješila da ja sama pravim hljeb svojim gostima. Vidjela sam da je to jako unosno jer sam smanjila potrošnju za hljeb najmanje 70%“.
Jer – uvijek je bilo kriza, kažu naši sagovornici, ali je na nama kako ćemo se suočiti s njima.
Ljubas-Ćurak kaže kako se treba bojati rada i života na selu
„Rješenje je u tome da se okreneš i da se vrtiš u onome što imaš, ali i da svojih 12 ili 24 sata posvetiš tome kako stvoriti materijalnu vrijednost kako bi prehranio sebe i obitelj“, kaže Kukić.
Hasanović kaže kako je uvijek u životu znala da posloži prioritete.
Možda bi o prioritetima u ovoj zemlji od ovih sasvim običnih velikih žena trebali učiti oni koji nam svake dvije godine sa predizbornih plakata obećavaju bolji život. I uvijek ga osiguraju, ali sebi.
Visoko.ba/federalna.ba
(Visoko.co.ba)
