Svibanj je, kao niti jedan drugi mjesec, mjesec mladosti. Maturanti su svuda tema. Gledam i slušam o njihovim provodima i brigama na TV-u, čitam u tisku. U manjim mjestima, to je danima glavna tema. Prije par dana, u gradiću gdje živim, ti mladi ljudi su proslavljali svršetak svog srednjoškolskog obrazovanja. Već je postalo tradicija da od svoje škole do centra grada prođu šetnjom.
Bude to u predvečernjim satima, kada se najintenzivnije uživa u oku ugodnim prizorima. Skupi se rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi, slučajni prolaznici … Bude to uistinu jedno ugodno večer, kada se i oni, što su davno izašli iz školskih klupa, prisjete svojih maturalnih zabava.
Ove godine je, nažalost, šetnja kroz grad izostala. Lilo je kao iz kabla! I hladnjikavo bilo. Prelijepe osamnaestogodišnjakinje golih ramena i nogu, ipak ničim nisu pokazivale da bi se najradije umotala u dekicu i u maminom zagrljaju potražile utjehu, tužne što se, eto i vrijeme, urotilo protiv njih. Nije se dalo primijetiti jesu li im nove cipele nabile žuljeve, ni smetaju li im previsoke štikle. Mladići su, u svojim prvim odjelima, koja će poslije ove večeri biti odložena na tko zna koliko vremena, djelovali nekako zrelo, kao preko noći da su odrasli. A tek poze koje su zauzimali pri fotografiranju ?! Kao da su rasli pred kamerama.
Samo iskusan promatrač mogao je primijetiti neke nespretnosti u gestama, nesigurnost u ispravnost postupaka i strepnja hoće li se svidjeti onima koji ih gledaju. Mora se priznati da su bili predivni u predstavi koju su igrali za promatrače.
Čovjek ne može ne osjetiti radost dok ih gleda, ali ne može se oteti ni dojmu da vrijeme ipak prebrzo prolazi. Ne mogu ne upitati se, čega su se sve roditelji morali odreći da bi njihovi “anđeli” te večeri tako izgledali.
Prije devet godina nisam razmišljao ovako. Mislio sam tada, kao i većina mojih vršnjaka, da se planeta okreće zbog nas, da su roditelji tu da bi ispunjavali naše želje, a mi ćemo, kad posvršava fakultete, svijet pretvoriti u ljepše i pravednije mjesto. Koje li zablude ?! I privilegije! I ljepote imati osamnaest!
Dok pod kišobranom šetam ulicama opustjelog grada, sjećam se proslave svoje mature. Vraćaju se slike, kao jučer da je bilo …
Sjećam se predivne razrednice Darije, njenog razumijevanja i strpljenja dok nas je učila plesnim koracima, kako se ne bi “brukali” na maturalnom plesu (njezin trud na satima engleskog, koji nam je predavala, neću ni spominjati).
U početku nam se ideja, da nas uči plesti, i nije baš svidjela. Mi smo, normalno bili “pametniji” od nje, ona je bila staromodna (a imala je oko tridesetak), samo “papci” plešu, i sve tako …
I kako to obično biva, poslije prva dva sata, svi smo poludjeli za satima kad smo vježbali. Bilo je nespretnosti, gaženja, padova, pa i suza, ali moj 4.g nauči plesati. S devet godina zakašnjenja – Hvala Ti, razrednice Darija!
Srce mi i sad ubrzano kuca kad se sjetim prvog plesa na podiju. Dlanovi su se znojili, noge klecale, kravata previše stezala, a želudac bio sve bliže grlu. Ali, čim smo napravili prve korake, treme je nestalo, noge kao da su se kretale same, nestali su promatrači, ostali smo samo partnerica i ja, i činilo nam se tada, da samo nebo nam je granica. Kako sam tada bio ponosan na svoje bež odijelo i frizuru (kojoj se sada smijem, jer je bila puna gela), kravatu (koja je u neko doba bila zavezana oko čela) i sat (na koji sam često pogledavao, vjerojatno se nadajući da će ga i drugi primijetiti).
Kako smo samo bili bezbrižni, lijepi, puni snova … najveća briga nam je bila kako upisati željeni fakultet. O tome, kako će roditelji isfinancirati naše školovanje, ni što poslije svršenog fakulteta, nismo puno razmišljali. A sada vidim, trebali smo!
Prisjećajući se tako, stigoh i do kuće. I bi mi žao nešto! Srcu kao da je postalo tijesno. Znam, vesele se, plešu, zaklinju na vječno prijateljstvo (ili ljubav), raduju se danima koji slijede u nekim nepoznatim im gradovima …
Žao mi ove mladosti, jer će se većina njih, za četiri – pet godina probuditi i početi javljati na biroe za zapošljavanje i uzaludno slati molbe za raspisane natječaje. I dalje mladi i lijepi, obrazovani, gubit će samopouzdanje, a onda jednoga dana osjetiti i beznađe.
Već je kasno, kiša i dalje neumorno pada, a mene pod svoje uzela sjeta. Možda je samo kiša kriva što ova priča nije vedrija. Možda će ipak, za četiri – pet godina sve biti onako kako bi i trebalo biti ?!
