Nikada, ali nikada u svom životu prije udaje nisam zamišljala da bih mogla živjeti negdje drugo od rodnog grada. Mislila sam da su ljubavne priče preko granica samo fantazija i film, ali nikada nisam očekivala da ću baš ja biti dio te fantazije jednog dana.
Nakon škole, radila sam u agenciji za nekretnine. Tko radi taj posao, zna i koliko je zahtjevan i zaista se nema vremena za neki društveni život budući da sam tek počinjala i trebala sam se dokazati. Tako jednom sjedeći u kancelariji, stiže meni poruka na Facebook. Otvorim, gledam, tamo neki iz Turske meni piše. Ignorišem, jer zaista nikad nisam vjerovala u ta prijateljstva i ljubavi preko interneta. Ja sam više bila za ono opipljivo i u četiri oka. Tokom sljedećih dana dotični gospodin mi piše konstantno, da želi da me upozna, da želi da dođe u BiH, da mu se sviđam i sve one stvari koje i većina piše. Međutim, ja tome ne pridajem pažnju jer zaista nisam imala vremena za te dopiske. Pisao je sve o sebi, gdje radi, gdje putuje, gdje živi a ja naravno nisam vjerovala ništa. Tek će se na kraju ispostaviti da nije lagao niti jednu jedinu riječ.
Nakon par dana blokirala sam ga, jer mi je smetao. Javio se mojoj prijateljici koja mu je rekla da imam momka, samo da se udalji. Ipak, nije se udaljavao. Pisao je i dalje i tada sam ja odlučila da uzvratim. Rekla sam mu kako ja nemam vremena za gluposti, zabavljanja i porukice, i da zaista ne želim da ga povrijedim ali da nema više smisla da mi piše. On je na to rekao: “Ja dolazim u Bosnu za pet dana. Molim te, ispoštuj me. Samo želim popiti kafu s tobom.” Tako gledajuću tu poruku i pristanem. Nemam ništa izgubiti, imam 22 godine, mogu otići na kafu ako je on već spreman da dođe iz Turske.
Taj dan sam radila do kasno, do 22:00h. Čekao me punih 8 sati na aerodromu. Silazeći niz ulicu tada, vidjela sam njega kako štima sako, onako visok, zgodan, lijep. Zračio je dobrotom, sigurnošću, toplinom, poštovanjem. U tom trenutku je sav moj inat pao u vodu. Ja sam se zaljubila na prvi pogled.
Došao je još dva puta, treći put me zaručio. Da sam bila skeptična, da, bila sam, ali sam uvijek vjerovala sebi i svom instinktu. U Tursku sam prvi put pošla sa nadom, ali i oprezom. Bila sam svjesna da svašta nešto može poći po zlu, ali i da je možda baš to nešto najbolje što mi se moglo desiti u životu.
I bilo je. Na moju sreću, već pet godina živim u Turskoj. Ostaviti rodno mjesto, roditelje, prijatelje je teško ali ljubav? Ljubav pobjeđuje.
Pisala: Selma Dogan
