Poznata spisateljica Isidora Bjelica u razgovoru za Fenu prisjeća se Sarajeva i kaže da svoj rodni grad nije posjetila još od 1986. godine te da joj to budi “teške emocije”.
Podsjetila je na pozorišni komad “Sarajka u Beogradu” koji je napisala prije 10 godina te pojašnjava da u njemu postoji situacija gdje glavni lik Stana Popič priča kako kao Bosanka smeta raznim ljudima i doživljava rečenice kao što je “marš preko Drine”…
– Ipak, volim s humorom da gledam na stvari – kaže Bjelica i dodaje da se u ovom pozorišnom komadu bavila fenomenom ksenofobije koji je naročito bio prisutan na Balkanu te kako se “stalno bojimo novih ljudi koji dolaze.”
Za sebe kaže da se osjeća kao “apatrid” i da su njeni čitaoci – njena država te da je ta ljubav stalno drži. Međutim, ističe da će uvijek biti “između dva prostora” i da u nekom trenutku stvarno nije lako.
– Ljudi veoma lako iskliznu u to da im smetate zbog bilo čega, gdje ste rođeni, koje ste vjere, nacije, kakav vam je dekolte, kakav vam je šešir…Uvijek će naći neki razlog da vas ekskomuniciraju – kaže Bjelica.
Međutim, ona je “beskrajno radosna” što je njena predstava 10 godina zbližavala ljude s Balkana i poticala ih na smijeh i druženje.
Na pitanje da li radi na nekoj novoj knjizi rekla je da je počela da piše i kako joj muž stalno govori da je kad ne piše – luda.
– Moram da pišem ili da putujem – kaže Bjelica, jer to je, ističe, uslov njenog mentalnog zdravlja.
– U novoj knjizi bavim se tim šta sve na svijetu postoji kada su u pitanju kognitivne metode sazrijevanja svijesti. To će biti brevijar koji moja junakinja prolazi od Istoka do Zapada – pojašnjava, dodajući da će pokušati otkriti načine na koje možemo raditi mentalno na sebi.
U vezi sa savremenom bh. književnosti kaže da više voli da čita “žensku” književnost, jer su muškarcu “previše isforsirani” te da može nabrojati 10 muških bosanskih pisaca, a da joj nisu poznate bosanske spisateljice.
– To nije fer i strašno bih voljela da čitam savremenu bh. žensku literaturu. Ali muška književnost se reklamira, svugdje je oko nas i to ljudi čitaju, a mene stvarno više interesiraju žene pisci – ističe Bjelica.
Teško joj je izdvojiti omiljenog pisca ili knjigu, a kao dijete bila je “opsjednuta” dadaizmom. Njeni performansi u Sarajevu bili su omaž Jacquesu Vachéu, dadaizmu i nadrealizmu. Za sebe kaže da je spisateljica s adrenalinom te da voli pisce poput Ernesta Hemingwaya i Ingera koji ne sjede u sobama već vole da luduju po svijetu…
Na pitanje kako bi ocijenila književnost ne samo u Srbiji i BiH već i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, kazala je da smo narod koji je uvijek u istovjekovnoj podjeli “gdje je elita gadljiva na narod i masovnu kuluru”.
A to je, kaže negdje drugdje, davno prevaziđeno. Prisjetila se posjete američke spisateljice Erice Jong koja se kaže “držala mene i govorila da sam normalna žena” te da se ovi intelektualci plaše svega i “gade se da pričaju o seksu.”
– Tako da smo mi još u 19. vijeku. Naše intelektualne elite su totalno retro i meni to smeta. S druge strane, postoji veliki otpor prema ženama jer čim žena piše, to je niža književnost jer piše o ljubavi i nije dostojna velikih nagrada – naglašava Bjelica.
Po njenom mišljenju, nema razlike da li se radi o BiH, Srbiji, Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji iz bivše Jugoslavije, načelno smo konzervativni i to je, kaže, ogroman problem. Kao primjer istakla je srpsku književnicu Isidoru Sekulić koju su natjerali da piše na “muški način”.
Na pitanje da li će uskoro posjetiti Sarajevo, kazala je da to svakako planira te kako je i ranije primala divne pozive za festivale i reviju šešira koje inače kreira i kojih ima u ogromnom broju. Međutim, baš kada je sve bilo dogovoreno, teško je oboljela…
U razgovoru za Fenu, ljudima koji prolaze kroz teške bolesti poručila je da ništa po sebi nije ni dobro ni loše te da tu pravimo osnovne greške jer je to “projekcija našeg dualnog uma”.
Suština je, kaže, da negdje jednostavno moramo imati viziju da sve što nam se dešava može da se pretvori u nešto dobro…
Isidora Bjelica autorica je više pozorišnih komada i radiodrama, rediteljica je kultnog filma „Dorćol-Menhetn“. U pozorištu je režirala “Sarajku u Beogradu”, antimarksističku komediju Nebojše Pajkića, “Marhatana”, i svoj kemp-projekt “Popička u Parlamentu”.
