Serija „Konak kod Hilmije“ je postala razlog okupljanja porodica, zbližila nas sa našim najdražima i nasmijala do suza. Glumac i televizijska zvijeza Tarik Filipović govorio je za DnevniBUZZ o ovoj kultnoj seriji i o tome zašto još uvijek nema nastavka, o svojoj prvoj ljubavi Čeliku iz Zenice, te monodrami „Ćiro“ i odnosu sa ovim legendarnim trenerom.
Serija “Konak kod Hilmije” je osvojila region, postala razlog okupljanja porodica i smijeha u kući. Jeste li zadovoljni reakcijom publike?
Serija „Konak kod Hilmije“ je po meni sa razlogom osvojila region. U startu je receptura bila pogođena, od autorskog tima Feđe Isovića, produkcijske kuće, redatelja Elmira Jukića do cijele glumačke postave i načina pristupa produkciji. Tako da smo zaista ponosni na ono što smo napravili i tužni što ne idemo u novu sezonu iz kojekakvih razloga. Publika je reagirala fenomenalno, pogotovo u Bosni. Mislim da to i jeste najviše serija za bosanskohercegovačku publiku, ali vidim da je u cijelom regionu prošla sjajno. I evo tipična naša priča, ako je nešto prošlo sjajno ne ide u drugu sezonu, jednostavno ne razumijem.. Ali mnogo ljudi pita kada će dalje, mislim da Feđa ima i raspisan scenario, ali evo negdje je to stalo sa ljudima koji su to trebali producirati, u pitanju je produkcija Fist. Sve se nešto nadam da ćemo nastaviti uzbuđenje u Konaku kod Hilmije.
Igrate ulogu njemačkog oficira, komandata u opkoljenom Sarajevu Herr Schillinga. Da li ste imali neke posebne pripreme za ovu ulogu s obzirom da se dosta razlikuje od Vaših prethodnih uloga?
Svakoj ulozi pristupam na neki svoj način, dosta sam studiozan u tome i dosta to „žvaćem u sebi“ dok to ne pohranim, te se trudim biti taj lik uvijek u svom životu, a ne glumiti ga. Tako da sam ovdje malo vagao oko jezika, kako bi govorio čovjek koji govori naš jezik, ali pomalo nevješto, a da to ne ispadne karikatura. Opet, s druge strane dao sam mu neko opravdanje da je porijeklom iz Vojvodine, dao sam mu ekavicu, jer volim da mogu braniti svoje likove na sve načine i volim kada se tako prustupa likovima. Nastojim ispričati cijelu njegovu životnu priču kako je ja vidim, sve ono što je bilo „prije serije“.
Iskren da budem nemam glumački probelm kakvu ulogu igram i to što mi je jedan taksista rekao „je li to majke ti igraš opet homoseksualca“. Volim igrati nešto što nije blisko meni, što je dalje od mog habitusa ljudskog i glumačkog. Ali recimo da sam sa ulogama homesksualaca završio, dovoljno je bilo tri puta – kazao nam je Filipović kroz smijeh.
Poznati ste kao veliki ljubitelj sporta i navijač zeničkog Čelika. Koji je Vaš komentar na trenutu situaciju na Bilinom Polju?
Pa moj Čelik, to je klub u koji sam zaljubljen od dana kada sam prvi put otišao na utakmicu, sa nepunih sedam godina. Čelik je nešto što nosim u sebi, u krvi. Nažalost nisam u Zenici često fizički. Otelo se to davno kontroli, Čelik se već dugo muči kao klub. Znamo mi jako dobro, javna je tajna ko je u svemu tome imao prste i koje muzao kravu koja više nije mogla davati mlijeko, ko je pod izgovorom da voli klub svakojake nezakonite radnje radio, što je dovelo do toga da je Čelik u minusu, koji u nekim evropskim razmjerima nije veliki minus, ali nama predstavlja trenutačno ogroman problem.
Smatram da je ovaj put koji su izabrali novi momci ispravan, to su pismeni momci, gradski momci koji vole Čelik kao i što ga i ja volim. Meni je samo žao što smo morali krenuti iz četvrte lige, a ne iz treće, brže bismo se vratili. Da bi došlo do stabilizacije kluba, oni misle da je ovo pravi put. Razgovarao sam sa mnogim ljudima, poznatim nogometnim radnicima koji su mi rekli da je ovo najbolje što nam se moglo dogoditi. I nadam se da više nikad klubu neće ni prići niko od tih mešetara koji bi radili za neke svoje interese. Previše ima nas koji volimo Čelik. Imamo jako dobre uvjete da stvaramo svoju omladinsku školu, da djecu koja gravitiraju u Zenici privučemo u Čelik, te da napravimo jedan ozbiljan klub. Infrakstruktura, navijači i ljubav su tu i za četiri godine želim da nas vidim u kvalifikacijama za Ligu šampiona.
Imao sam priliku da gledam Vašu monodramu “Ćiro” i svjedok sam da je publika bukvalno plakala od smijeha. Kakva je bila Ćirina reakcija na istu?
Predstava „Ćiro“ je prva moja monodrama, odnosno „monokomedija“ kako sam je ja nazvao. I koja je na moju veliku radost prošla sjajno gdje god da sam je igrao, kako u regiji tako i u cijelom svijetu. Svugdje je prepoznata kao jedna zanimljiva životna priča o čovjeku kojeg možete voljeti ili ne, ali morate priznati njegov uspjeh i da je imao bogat i buran život.
Ćiro je gledao prve četiri izvedbe i kao i svaki čovjek htio je da bude što savršeniji. Međutim, i ovako sam ga igrao sa nekim „ružičastim naočalama“ i u predstavi se vidi da ja njega privatno volim, ali on je htio da svašta nešto izbacimo, na šta ja naravno nisam pristao.
Gledao je prve četiri izvedbe u Travniku, Zenici, te dvije u Zagrebu, kako sam ja to i zamislio da bude. I onda je nakon dvije godina došao ponovo na predstavu sa nekim farmaceutkinjama i tu je bio jedan show! Jedna scena, kada ja pred kraj govorim kako sam penzioner, ali sam još uvijek aktivan na svim poljima, moje žene ne pitajte me kako.. A on iz publike viče „Lažeš!“. Zatim su se upalila svjetla, on se ustao i kada su ga ljudi vidjeli nastao je totalni deliriji.
Ali on je davno shvatio da je ovo za njega ipak velika stvar, da malo ko ima predstavu o sebi za svog svog života. Rekao mi je jednom Ćiro „Hvala ti što si me za života učinio besmrtnim i napravio mi životni spomenik za života“. Na kraju je ispala divna priča u svakom pogledu.
Vaša poruka mladim ljudima u Bosni i Hercegovini?
Uvijek kada je priča o Bosni i Hercegovini, uvijek mi je na umu ono što kaže Ćiro u moj predstavi „Bosna mi je ljubav i rana“. Tapkamo u mjestu, idemo čak i unatrag u nekim stvarima. Nikako da se pomjerimo sa mjesta, da se oslobodimo duhova prošlosti, sve te ratne stvari..
Za početak bih rekao mladima, zaboravite sve ružne stvari koje vam pričaju vaši roditelji. Okanite se nacionalizma, budite ponosni na ono što jeste, ali okrenite se ekonomiji, muzici, sportu, životu.. Riječ „suživot“ bih izbacio! Zašto bismo mi suživjeli, kada svi možemo normalno živjeti zajedno.
Mislim da ta Bosna koja je izdržala sve kroz istoriju da će sa jednom novom generacijom mladih ljudi koji nisu zadojeni lošim odgojem svojih roditelja, a toga danas ima jako puno, da će konačno imati priliku za uspjeh. Svi mi koji volimo Bosnu to želimo! Onaj koji ne voli Bosnu i kojem se ne živi u Bosni, ja uvijek kažem „široko mu polje“. Ima jedna citat iz našeg filma „Go West“ kada Rade Šerbedžija koji glumi Srbina kaže „Treba iz ove zemlje potjerat sve Muslimane, Hrvate i nas Srbe i naseliti neki narod koji će znati uživati u ovoj ljepoti“. Eto to je malo pretjerano, ali opet kažem, mladi ljudi širokih vidika mogu promjeniti vizuru Bosne i Hercegovine i da se nikad više ne vraćamo na one stvari koje su meni obilježile djetinjstvo i mladost.
Istina je samo jedna, i kada se pametni ljudi sastanu i napišu knjigu iz istorije koja će biti ista za djecu svih nacionalnosti, onda smo na konju, jer istina je stvarno uvijek samo jedna.
Razgovarao i uredio: Anel Imamović
