Iza medijskih pojavljivanja velikih imena bh. sporta kao što su Edin Džeko, Amel Tuka, Damir Džumhur i Mirza Teletović stoji novinar i PR stručnjak Jasmin Ligata.
Ligata, ili kako ga prijatelji od milja zovu Liga, iza sebe ima 20 godina novinarskog staža i iskustva, trenutno uspješno vodi svoju emisiju “Liga bez briga” na Hayat TV.
Jasmin je vrlo rado pristao odgovarati na pitanja za portal Trafika.ba, ispričao šta najviše voli da radi, kakav odnos ima sa svojim klijentima, ali i gdje sebe vidi za 10 godina.
Nije neobično da se novinari bave poslom PR-a, a u Vašem slučaju Vi ste uspjeli ostvariti karijeru u oba pravca. Šta više volite raditi, novinarski ili PR-ovski posao?
„Bez temelja u novinarstvu, koje je moja prva ljubav, nema ni kvalitetnog PR-a. Dakle, višegodišnje iskustvo u medijima, pogotovo u sportskom novinarstvu, itekako mi je pomoglo u poslu PR-a, kada su u pitanju naši sportisti. Imam više od 20 godina novinarskog staža i iskustva, poznanstva, kontakte i sve što ide uz sazrijevanje, kao čovjeka, ali i kao novinara, i to mi je itekako pomoglo da gradim karijeru na „oba fronta“, s tim što moram naglasiti kako mi nikada nije bila primarna gradnja karijere kao PR-a. Međutim, prije osam godina krenula je priča sa Edinom Džekom, gdje sam postao na neki način „pionir“ u Bosni i Hecegovini, kada je u pitanju rad jedan na jedan sa sportistima. Moje znanje, iskustvo, procjene, hladnu glavu i iskrenost, potom su prepoznavali i ostali sportisti i danas se mogu pohvaliti činjenicom da iza svakog uspješnog sportiste na neki način stojim i ja, gdje mu pomažem, olakšavam život, usmjeravam, ali i olakšavam komunikaciju sa medijima i planiram obaveze, zbog čega koristi imaju i sve moje kolege, kojima je uveliko olakšan rad. Šta više volim raditi? Najviše od svega volim odmarati, ali evo već godinama nemam vremena za odmor.
Značajan broj godina ste radili u printanim medijima,
a sada imate svoju emisiju (Liga bez briga) na TV Hayat. Print ili TV?
„Prvo moje novinarsko iskustvo bilo je na Radiju EFM (studentski radio), gdje sam boravio šest mjeseci, nakon čega sam dobio poziv u redakciju Sport Markera, koja je u to vrijeme bila jedina dnevna sportska novina. Tu sam ostao godinu i pol i onda sam preselio u redakciju Oslobođenja, gdje sam ostao više od 17 godina i gdje sam izgradio sebe, kako u novinarskom, tako i u svakom drugom smislu. Print je mašina, koja te “melje” svaki dan i čim završiš posao za jedan dan, slijedi novi dan, novi posao, novo dokazivanje i tako iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu i iz godine u godinu. Međutim, ko nauči raditi u printu i nositi se s tim pritiskom, ni pakao mu nije vreo. Ili da pobliže pojasnim, novinari iz printanih medija, lako se priviknu na rad u drugim medijima, pa je tako i meni mnogo lakše pala promjena. Uspio sam izgraditi neko ime u printu, ali televizija je sasvim jedna nova dimenzija. Jedno fantastično iskustvo, s obzirom na to da ljudi na TV-u, što meni omogućava emisija Liga bez briga, mogu vidjeti koliko sam ja zapravo pozitivna i vedra osoba. U printu ti pročitaju samo ime i prezime i stvaraju sliku od tebi u zavisnosti od tematike, koju obrađuješ, a u 60 posto slučajeva, jer nam je posao takav, moji tekstovi su bili kritički zbog stanja u sportu. I onda je normalno da te ljudi doživljavaju sasvim drugačije. To se malo promijenilo pojavom društvenih mreža, s obzirom na to da sam ja bio novinar u vremena kada si rezultate italijanske lige mogao vidjeti samo na teletekstu i kada si morao razgovarati sa igračima i trenerima licem u lice, jer nije bilo telefona, ali ni Facebooka ili Instagrama. Pojavom socijalnih mreža, ljudi su napokon mogli vidjeti ko stoji iza potpisa, a dolaskom na televiziju, tek shvatiš koliko je novinarstvo lijep posao, pogotovo kada ga volite kao ja i kada ga živite cijeli život. Televizija je fenomen, ali pisanje je moja prva ljubav, a prve ljubavi se nikad ne zaboravljaju. Barem tako kažu!
Osim Edina Džeke, Amela Tuke, Mirze
Teletovića, Damira Džumhura i dr., postoji li neko veliko ime u regionalnom
sportu za koga biste također voljeli raditi?
„Zapravo i ne postoji neko ime za koje bih ja volio raditi. Iza ljudi iz regiona stoje zaista velike korporacije, velike marketinške agencije, a iza nabrojanih ljudi stojim ja, imenom i prezimenom i sa otvorenim srcem i iskrenošću. Imao sam priliku, da sam htio, raditi sa još nekolicinom ljudi, pa čak otvoriti i svoju PR agenciju, ali rad sa spomenutim ljudima, je zapravo naslonjen najprije na povjerenje i prijateljstvo. U obje ove riječi imaju i slova P i R, što za mene nije slučajno, jer da bismo mogli zajedno raditi, oni moraju vjerovati meni i mojim procjenama, a ja najčešće pogrešne odluke donosim kada odlučujem za sebe, a za njih gotovo nikada. Uprkos prijateljstvu, posao se uvijek radi profesionalno (i tu postoje slova P i R) i zato dobro funkcionišemo već godinama. Oni vjeruju meni, ja ne iskorištavam njihovo povjerenje, već ga, IT rječnikom rečenom – downladujem na najnovije verzije.“
Imate li najdraži intervju i s kim ste ga uradili?
„Uradio sam više stotina intervjua, da ne kažem više hiljada i
zaista nemam najdraži intervju. Svaki intervju mi je bitan i važan, kako u
vrijeme dok sam radio u printu, tako i sada. Najveća satisfakcija mi bude, kada
mi sagovornik, nakon što pročita riječi napisane o njemu ili način na koji sam
ga ja predstavio i prenio njegove misle, ili kada pogleda emisiju, kaže kako
nikada nije dao bolji intervju. Sve je stvar energije, a ja se trudim da svoju
energiju prenesem na druge i nadam se da mi to i uspjeva.
Na društvenim mrežama ste jako aktivni, a većina vaših objava je označeno hashtagom #maminaprinceza – Možete li nam otkriti priču koja stoji iza toga?
„A zapravo je sve krenulo kao neka vrsta zezancije, s obzirom na to da sam nekada prije imao dugu kosu, a da moja majka ima nas trojicu sinova, a ja najstariji. Ona je željela oduvijek djevojčicu, a ja usput, ako pitate Nijemce, Turke ili Egipćane, nosim žensko ime. O tome sam pisao i na svom blogu, pa ako nekome nije mrsko pročitati, evo i link: http://jasminligata.simplesite.com/ i sve će mu se samo kazati.
Vrlo ste aktivni i uspješni u svojoj profesiji, gdje se vidite za 10 godina?
„Mislim da sam više aktivan, nego uspješan (smijeh). A, gdje se vidim za 10 godina. Uh. Tada ću imati, ako Bog da, već 50 godina i nadam, se da će me do tada skauti Real Madrida primjetiti i dati mi šansu da istrčim na Santiago Bernabeu, a ja obećavam da ću im se nekako odužiti.
(Razgovarala: Adna Tatarević)
Trafika.ba
