Po profesiji diplomirani inžinjer elektrotehnike, ali više prepoznatljiv kao mladi i već uspješni pisac koji svojim šarolikim interesovanjem u raznim književnim vrstama prenosi jake emocije koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Adis Ahmethodžić, 27-godišnjak koji je svojim radovima stekao vjernu publiku prvo kao vlasnik bloga na kojem je objavljivao svoje radove, te nakon toga i zbirkom poezija „Sarajevski John Dou“, koja se prema podacima sa stranice knjiga.ba trenutno nalazi na trećem mjestu najprodavanijih knjiga.
Vaša svestranost mnogo iznenađuje sve one koji se prvi put susretnu sa Vašim radom. Ko je zapravo Adis Ahmethodžić i kako je on pronašao vezu između svog zvaničnog zvanja i svih drugih ljubavi koje ima?
Adis je dijete pofalićke mahale, klinac odrastao šutajući loptu kod doma i čitajući knjige na zadnjem sjedištu busa na liniji Drvenija-Pofalići. Nema tu nikakve posebne priče niti epskog talenta, ja samo pokušavam da budem dobar čovjek i da ostavim kakav-takav trag u vremenu koje iza mene slijedi. Mislim da je u tome veza između moje profesije i dodatnih lutanja i aktivnosti – sve to pokreće traženje višeg ideala, nekakav osjećaj da mora biti više u životu od posla, godišnjeg odmora, dobrog auta i egzotičnog ljetovanja.
Mnogima je teško povezati elektrotehniku i ljubav prema spisateljstvu i književnosti. Odakle ta ljubav i kada se ona rodila?
Uvijek sam volio nešto da šaram i pišem, da rovim po knjigama i da kao nešto pokušavam napraviti. Zato sam i upisao gimnaziju ali kao dijete iz radničke porodice, na kraju srednje škole sam procijenio da bi mi tehnički fakultet mogao donijeti sigurniji život i bolji posao, pa sam vođen razumom krenuo tim putem. Književnost me ipak odbila napustiti pa su mi se kratke priče i pjesme uvlačile po skriptama i nekako preživjele sve te godine studija. Kasnije sam se zaposlio i krenuo ozbiljnije raditi na karijeri inženjera, ali ni tu se nisam uspio osloboditi pisanja. Čini mi se da je ta žeđ da zapišem ono što vidim nerješiva, i da mi se valja time baviti, ma kakve puteve birao da slijedim.
Mnogo je mladih ljudi koji se bave spisateljstvom, no vrlo često ne uspijevaju da pronađu svoje mjesto za promociju, čak ni u vremenu društvenih mreža putem kojih svoja djela mogu učiniti dostupnim širokoj javnosti. Postoji li neki recept kako postati zapažen autor, onaj kojeg čitatelji prepoznaju?
Negdje usput smo mi mladi pokupili ideju da se ispit može kvalitetno spremiti noć prije, da se trbušnjaci mogu dobiti od prvog treninga i da će nam se sve životne stvari tek tako servirati samo zato što ih baš želimo. Tako su mnogi ljudi dizali ruke od svojih snova ili svog talenta samo zato što su bili lijeni ili su nalazili razloge zašto nešto ne ide ili ne može, bez da su dali svoj maksimum. Ja ipak vjerujem da se sve što čovjek voli, uz gram talenta i tri tone teškog rada, može sagraditi do nivoa na kojem ljudi to vrednuju i prepoznaju – samo se tome valja posvetiti i istrajati. Radili to kroz društvene mreže ili na bilo koji drugi način, napretka u književnosti nema bez stalnog i kontinuiranog rada.
Prema kritikama stručne javnosti, Vaša poezija u knjizi „Sarajevski John Doe“ prožeta je promišljanjima o samom sebi, vremenu u kojem živite i svijeta koji Vas okružuje. Odakle potiče ta emocija u Vašoj poeziji, odakle ta povezanost sa duhom Sarajeva i da li inspiraciju pronalazite baš u svakodnevici ili je riječ o nekim drugim „okidačima“ koji Vas potiču da pišete?
Jedna od meni omiljenih pjesama iz te zbirke, i jedna od onih koju su ljudi najviše prepoznali i zavoljeli, govori o deda Safetu koji ima devedeset i kusur godina i koji u sarajevskoj bolnici „Abdulah Nakaš“ čeka na operaciju, a svako malo ga telefonom zove njegova supruga i pita da l’ ga šta boli. Ta se pjesma desila upravo tako kako piše. Ja sam ležao u krevetu preko puta njega, gledao i slušao kako duh Sarajeva ulazi u sobu svaki put kada se deda po mraku sa štapom vraća iz toaleta gdje je uzimao abdest za sabahski vakat. Svako ko malo zastane, pogleda ovaj grad i obrati pažnju na ljude koji u njemu preživljavaju, razumjet će šta je ustvari duh Sarajeva i u njemu će pronaći nešto svoje.
Osim poezije, među Vašim djelima nerijetko se mogu pronaći i prozna djela. Ko su Vaše najveće inspiracije za obje forme književnosti i koje biste preporučili za mlade ljude koji tek tragaju za svojim književnim uzorima?
U svijetu kratkih priča i proze, Dario Džamonja je ime koje preporučujem svakom čovjeku koji traga za bilo čim. Daco je možda i jedini potpuno iskreni autor, neko ko nije ni jedan jedini zarez u svom pisanju izmislio ili slagao. Iz oblasti poezije je već malo teže izabrati i to na kraju zavisi od senzibiliteta čitaoca. Mnogo je velikih poetskih imena živjelo i stvaralo na ovim prostorima, a od onih koji žive i stvaraju u mom vremenu, Sidran i Dubočanin su imena koja se ne bi smjela preskočiti.
U posljednje vrijeme Vaša priča „Vidanje duše“ najpopularnije je domaće djelo na društvenim mrežama, a sa njenom idejom i zaključkom suosjećaju mnogi bh. građani, posebno mladi. Svi oni nerijetko razmišljaju o odlasku iz svoje domovine, no šta Vi mislite o tome, čovjek koji je tu uspio pronaći zvanja kojima ispunjava i duševne i tjelesne potrebe? Da li treba otići i tragati za domovinom kroz personificiranje Kemine tuge ili imate drugačije rješenje?
Svako je na kraju dana čovjek za sebe i zato ne postoji par cipela koji će svima da paše. Ne usuđujem se nikome reći ni „idi“ ni „nemoj“, jer ne treba čovjek da sluša nikog osim sebe. Ako osjećaš da će ti bit’ bolje negdje tamo, onda ti spakuj kofer i kreni za tim osećajem, jer lakše je živjeti sa tim da pogriješiš i vratiš se, nego da nikad ne odeš a čitav život ti ostane ono „da sam bogdo otiš'o“. Ima i ljudi kojima se nikako ne ide, al’ tjera ih besparica i težak život, pa opet valja i takve razumjeti i ohrabriti ih da traže svoj put, a ima i raje kojoj je tuđina sve van njihove mahale. Ja uvijek ponavljam da sam dijete s Pofalića i da ne bih meščini mogao nigdje drugo ni živjeti ni pisati, a ko god može i koga god negdje nešto vuče za tabane, neka za tim ide i neka potraži svoj mir. Ja sam svoj našao ovdje.
Kako vidite Vašu budućnost, spremate li uskoro neka nova književna djela?
Zbirka kratkih priča mi stoji na pola završena, a krivac što je nisam još završio je moj prijatelj Suad čija mi je životna priča sinula kao savršena ideja za roman; pa sam sad na te dvije strane – jednom rukom pišem roman, drugom zbirku kratkih priča. Ako bude sreće, vremena i pameti, uskoro će krenuti sa radom i književno udruženje i književni klub, jedna mala volonterska organizacija koju sa dvoje prijatelja polako oblikujem, a imat će za cilj da pomogne, promoviše i izdaje nove, mlade autore, koji iza sebe nemaju izdavačke kuće gladne kapitala niti novce da takve ale nahrane. Negdje u svemu tome je i moja prva predstava u dramskom studiju Pro Teatar koji djeluje i radi u mojoj drugoj kući, RKUD Proleter, pa sad, ako i dio svega ovoga uspijemo napraviti, smatrat ću se sretnikom.
Za kraj, imate li poruku za mlade?
Trebate držati sebe na zemlji, držati se za običnog čovjeka koji se ništa ne razlikuje od drugog insana. Trebate se truditi, raditi i boriti za sebe, smatram da nam je to svrha. Budite ljubazni, strancu uputite poneku lijepu riječ, donesite mu nešto svojim prisustvom – tako su nas učili roditelji i vjera.
Razgovarala: Merjem Tabak
