Na današnji dan (15. januara) prije 24 godine Hrvatsku su nezavisnost zajedno priznale tadašnje članice Evropske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.
Toga 15. januara 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno nakon šest godina.
Te večeri, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. januara 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, historiju hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezinog proglašenja nezavisnosti 25. lipnja 1991. Tog istog dana razdruživanje od tadašnje SFRJ proglasila je i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale.
Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tokom 1991., a prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.). Slijedile su je iste godine – Ukrajina (11. decembra), te Latvija (14. decembra) i Estonija (31. decembra).
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. decembra 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. januara 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.
Dva dana prije EU-a, 13. januara 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. januara 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.
Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. oktobra 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao San Marino.
Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom tog 15. januara 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja januara 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.
Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. februara), Japana (17. marta), SAD-a (7. aprila), Izraela (16. aprila), iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. aprila).
Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. marta 1992.), a afrička, Egipat (16. aprila 1992.).
Hrvatska je 22. maja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda.
Nakon ispunjavanja dotada najtežih kriterija i nikad dužih pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana uspona i padova, blokada i njihovih uklanjanja, čestih frustracija i nešto rjeđih trenutaka zadovoljstva, Republika Hrvatska u prvoj je minuti 1. jula 2013. ispunila svoju višedesetljetnu težnju i realizirala glavni strateški cilj, postavši 28. članicom Europske unije.
“Ovo je dan kad su se ostvarili snovi, ne samo ove generacije, nego mnogih prethodnih generacija, dan kad smo stvorili temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost naših novih generacija”, rekao je rano u ponedjeljak, toga 1. jula u Zagrebu hrvatski predsjednik Ivo Josipović na središnjoj svečanosti ulaska Hrvatske u EU.
Trafika|Ba
