Prije nekoliko dana na internetu je objavljen dokumentarac “Kako je izdana Hercegovina” pisca i publiciste Semira Halilovića. Objavljivanje ovog filma bio je povod za razgovor sa autorom koji smatra da u ovom dokumentarcu gledalac nema potrebe za traženjem poente jer se ona nalazi u samom naslovu.
– Oni koji misle da to nije tako mogu odmah da se liše visokog krvnog pritiska i gledaju recimo, kada to neko napravi, “Kako je oslobođena Hercegovina” a nakon gledanja se provozaju, sve sa državnom zastavom, do onih mjesta u kojem je to rizik po tijelo i život.
“Kako je izdana Hercegovina” je vrlo precizan film sa dokazima. Prošla je davno 2005. godina kada sam, kao dvadesetčetvorogodšnjak koji je tada objavio svoju prvu knjigu “Državna tajna”, morao objašnjavati autentičnost fakata iznesenih u knjizi. Danas je sasvim jasno da su činjenice tu, vrlo su neumoljive, i jedini problem koji jedan dio publike može imati sa ovim filmom je prihvatanje činjenica. Ali, svjestan sam da je to proces, baš kao što sam svjestan da se narod u BiH počeo buditi – kaže na početku razgovora Halilović.
Po prvim komentarima i raspravama vidi se da je film ljudima stresan, emotivan, budi rasprave, stare rane još su tu. Slažete li se?
– U filmu se vrlo jasno kaže da su politički problemi, koji se tiču Hercegovine, danas potpuno isti kao i 1993. godine jer je taj dio BiH riješen de facto ali ne i de iure. Otud zahtijevi za treći kanal, treći entitet, treći operater, treći… jer Herceg Bosna traži svoju teritoriju i, nažalost po narod, ti procesi će i dalje teći jer ovdje su interesi uskog kruga ljudi stavljeni ispred realnog života i potreba ljudi da ipak, i nakon svega, žive zajedno jer to tako mora biti. Nemaju ljudi kuda od svoje kuće i sva ta vještačka pomjeranja stvorili su zlu krv koja i danas vrije i koja vrlo lako može lupiti po glavi buduće generacije kojima se može desiti da ginu za ideale koje nisu uspjeli ostvariti njihovi očevi i djedovi.
Ovdje proces pomirenja nije ni otpočeo. Proces dekriminalizacije društva također nije pomakao. Film je poruka. Bilo bi potrebno da i predstavnici Hrvata urade ovakve dokuemntarce i dignu glas protiv onih snaga u svom narodu koji su stajali iza Heliodroma, Dretelja, Ahmića. Ja to tamo ne vidim i zbog toga mislim da su ovdje mentalni procesi zakočeni a oni će nas kad tad stići i naplatiti dugove.
Nakon što su objavljeni stenogrami hrvatskog predsjeddika Franje Tuđmana, zadnjih godina se pojavljuju i oni u kojima su glavni likovi Alija Izetbegović, Slobodan Milošević. I u Vašem filmu imamo te vrste dokaza koji, ipak, pomažu da se historijsko-političke okolonosti ondašnjeg i današnjeg vremena bolje shvate. Mislite li da je sazrelo?
– Ne mislim. Ali mislim da neće ni samo od sebe. Mi uvijek čekamo da procesi sami počnu, sami se razrade i sami sebi presude. Posmatramo sopstveni život kao da je tuđi a za neke dijelove naše zemlje nemamo nikakav osjećaj već nam je kao utrnula noga, tuđa i daleka. Ljudi su ovdje zaboravili da je Banja Luka naša, Zvornik naš, Široki Brijeg isto tako naš kao i Neum. Sa strahom i zebnjom se ulazi u ova mjesta u kojima formalno vlada država BiH ali suštinski to su otuđene teritorije.
Imali ste primjer prije nekoliko godina kada je u zapadnoj Hercegovini ubijen navijač FK Sarajeva. Policija je ubicu pustila da išeta iz pritvora a drugi su ga pustili preko granice u Hrvatsku. Da ima države, oni bi umjesto njega robijali. Trebamo realno gledati stvari. Ono što je bilo 1993., 1994., itd moramo staviti na svoje mjesto jer svako odlaganje rješavanja historije rađa strahovite frustracije koje će nositi generacije koje se nisu ni rodile 1993. Moraju se probuditi i časni Hrvati i shvatiti da Dario Kordić nije njihov, da Praljak nije njihov, da Prlić nije njihov. Imaju se oni čime ponositi ma šta im politika o tome govorila jer politika gleda od čega živi – upravo od starih kostiju i pravljenja strašila od kojih ih oni poslije “brane” i to uredno naplate.
“Kako je izdana Hercegovina” je Vaš drugi film. Najavili ste i treći dokumenatarac naslova “Bilo jednom na Igmanu”. Kada ga gledatelji mogu očekivati?
– To je posljednji dokumentarac koji ću napraviti o ratnim dešavanjima. Počeo sam taj posao raditi prije godinu i pol dana i završavam preuzete obaveze. Film je gotovo završen i kada za to dođe vrijeme biće objavljen. Dokumentaciju i arhivu koju sam imao rado sam stavio na raspolaganje i neka ljudi gledaju i traže odgovore na svoje dileme. U mojim knjigama, sada i dokumentarcima, dovoljno je dokaza tako da ljudima ostaje da ih prihvate ili ne, vole ili ne. Bio sam ponukan jednostranim, stranačkim pisanjima historije i stvaranjem lažnih veličina i moji filmovi o Hercegovini i naredni o Igmanu jednostavno stavljaju rampu između njih i nas, između argumenata i njihovih stranačkih hvalisanja. Vidim, tu i tamo, da ih boli oduzimanje historijskog prostora, koji su bili ukrali za sebe, ali i to se jedan dan moralo desiti baš kao što će jedan dan svi lopovi završiti tamo gdje treba – do tada treba se boriti jer velika pobjeda biće zbir svih naših bitaka.
Sa knjigom “Atentat” koja je izišla 2014. godine, rekli ste, završena je vaša ratna trilogija. Da li to znači da je inspiracija presušila ili je u pitanju nešto drugo?
– Već neko vrijeme pišem svoj roman. Prvi kojeg ne prati dokumentaristika. I iskreno govoreći uživam u toj distanci između mene, pera i svijeta u kojem se svi krećemo skupa sa dešavanjima koja nas kovitlaju. Tema romana je raseljavanje Muslimana. Jedna vrlo kompleksna tema koju, ako Bog da, mislim ekranizovati uz iskrenu želju da to ostane kao moj intelektualni vakuf. Volio bih da se bosanski Muslimani probude, usprave, krenu naprijed, da su čvrsti, jaki, nepokolebljivi, da pobijede zlo unutar svog korpusa a onda i sva zla koja nas proganjaju na sopstvenoj zemlji stotinama godina. Nekako su do sada pisci u Bosni bili hroničari naših poraza i devijacija, naše nestalnosti i učmalosti u kojima lutamo stoljećima tražeći dobre izgovore za stanje koje nas je snašlo. Koliko god možemo druge optužiti za naše stanje, ne smijemo zaboraviti ni našu odgovornost prema stanju u kojem živimo.
Bosna jeste bila dugo vremena na vjetrometini svjetskih i regionalnih politika i narod je izgubio kompas. Eto to je neiscrpna tema za pisca koji gleda kako se mijenjau prilike i narod skupa s njima, kako se razilaze svjetovi na malom prostoru na kojem se jedva mimoiđe dvoje kola, kako istom cestom prođe i najnoviji Mercedes i stara zaprežna kola. To je taj spoj koji čovjeka fascinira onda kada ga prestane boljeti. Bosna je kao jabuka koju Adem a.s. nije smio ubrati. A hajde ti to objasni našim tvrdoglavim ljudima.
Trafika|Ba|Fena