Iz Unsko-sanskog kantona se godinama odlazi, a općina s najvećom dijasporom u ovom kantonu je Sanski Most. Iako ljudi odlaze, Sanjani u inostranstvu često pokreću biznise u svom kraju i na taj način žele pomoći privredi. Ovih dana, Sanski Most je pun – naročito građanima iz inostranstva koji tu žele provesti svoj odmor.
Sanski Most – grad na devet rijeka. Poznat po izvanrednoj prirodi, čistim riječnim tokovima, ali i po tome što je vodeći po neslavnoj statistici odlazaka iz kantona. Ipak, i nije sve tako sivo s obzirom na to da sanska dijaspora rado investira u svoj rodni kraj.
„Ono što se proizvodi u Sanskom Mostu je osnovna grana razvoja Sanskog Mosta. Upravo te firme izvoze i prodaju 90% proizvoda u zemljama EU. Naša dijaspora za nas radi dio ambasadorskog posla“, ističe Faris Hasanbegović, načelnik Općine Sanski Most (SDA).
Jedan od primjera je Isak Tatarević. Radni vijek je proveo u Štajerskoj, austrijskoj pokrajini poznatoj po vinu, i došao na ideju da u svom rodnom gradu podigne vinograd. Danas vino koje se proizvodi u Sanskom Mostu nalazi se na policama u prodavnicama širom Bosne i Hercegovine, ali i Austrije.
„Imamo kapacitet do 50.000 flaša u godini, zavisi od toga kakva je godina: nekad je mati, a nekad maćeha. Pripremamo zemljište da se proširimo i usavršimo mašine, podrum…“, priča on.
„Oni koji su bili skeptični su i dalje skeptični. Na našu sreću, vinograd se razvija i imamo još jednu parcelu u Husimovcima. Gledamo mogućnost širenja novih sorti“, dodaje zaposlenik u vinariji Miroslav Draganović.
Osim investicija iz dijaspore, jedna od razvojnih šansi Sanskog Mosta je turizam. Ljeto traje – dolaze turisti, ali u najvećem broju Sanjani iz inozemstva. Zbog toga, ovih dana u tamošnjim kafićima i restoranima traži se mjesto više.
„Taj broj je iznimno velik. Moram zahvaliti dijaspori, svim našim gostima koji su došli i turistima, jer imamo dosta njihovih prijatelja iz Evrope i svijeta koji su imali strpljenja jer je u jednom trenutku u Sanskom Mostu došlo i do saobraćajnog kolapsa“, navodi Hasanbegović.
Ipak, tako je samo za vrijeme godišnjih odmora. Iako vole doći kući, mladi se ne žele trajno vratiti.
„Zbog familije i društva da, ali inače ne. Zemlja je lijepa, najljepša na svijetu, ali perspektive ovdje nema“, kaže Dino Jakupović iz Njemačke.
„Ja ću se vratiti, ali djeca neće. Kad odem u penziju doći mogu, ali djeca neće, uzeli su tamo državljanstvo“, ističe Fadil Đirahović iz Italije.
Ulice prepune ljudi i automobila sa stranim registarskim oznakama – nažalost, to će trajati još nekoliko dana, tada će se većina vratiti svom životu u uređenom sistemu.
Visoko.ba/federalna.ba
(Visoko.co.ba)
