Koliko god žudjeli ili željeli srodnu dušu u svome životu, često se zna dogoditi da od nje pobjegnemo glavom bez obzira jer je to netko pred kime ne možemo glumiti niti se skrivati. To je netko tko otkriva naše najdublje skrivene tajne. Da, ta duša može otvoriti naše srce, no voleći nekoga ne znači da automatski volimo i sebe.
Svi smo mi duše koje dolazimo iz istog izvora, izvora kojeg smo nazvali Kreator/Božanska energija/Bog. Svatko od nas stvoren je u ljubavi i iz ljubavi kao unikatna, jedinstvena duša i s istim kapacitetom ljubavi kao i naš stvoritelj. Kao takvi (na razini duše) mi smo rođeni potpuni i jesmo potpuni.
No odlučivši se inkarnirati u fizičkom tijelu i na Zemlji, iz koncepta jedinstva ulazimo u koncept dualizma (život gdje duše nastanjuju muško ili žensko tijelo). S obzirom na dug razvojni put svake duše, u kojem ona prolazi razna učenja i kroz koja nakuplja razne negativne energije, te se energije aktiviraju tijekom inkarnacija i naša duša zaboravlja da dolazi iz energije potpune ljubavi (sve dok je transformacijom tih negativnih energija sama ponovno ne pronađe).
Svatko od nas ima vlastitu sliku što je ljubav.
Za nekog je ljubav ravnoteža svih podržavajućih energija (koje tvore našu esenciju) u našem energetskom sustavu, do koje dolazimo kada osvijestimo sve lekcije i transformiramo sve energije koje blokiraju naš energetski sustav. Otvaranjem tog istog sustava, u potpunosti se povezujemo s izvorom-Bogom čija nas energija podsjeća na ljubav, prihvaćanje i suosjećanje i aktivira naš sustav ljubavi.
Dok to ne osvijestimo, tragamo za supstitutima u našoj okolini (kroz partnera, prijatelje, obitelj) nadajući se da će nam netko izvana pružiti taj potpuni osjećaj kojeg se negdje duboko u sebi sjećamo. Iz tog je u “New Age” zajednici nastao romantični koncept blizanačke duše. Duše koja je naša polovica ili naš komplementarni par i koja će u naš život donijeti tako dugo očekivanu ljubav i sreću.
No ako smo svi stvoreni potpuni, unikatni i iz istog izvora, postoji li uopće potreba za komplementarnim parom na razini duše? Nije li naš jedini “par” koji nam može dati potpunost, izvor koji je u nama? Sad bi netko mogao upitati: “Ok, a zašto smo onda rođeni u svijetu dualnosti?” i “Što pak iz toga moramo naučiti?”.
Rođeni smo kako bismo iskusili neiscrpno bogatstvo kreacije kroz igranje različitih uloga i življenje u različitim ambijentima no opet s ciljem vraćanja u jedinstvo i cjelovitost. Što dobivamo čežnjom za nekom osobom, van nas, koja će nas voljeti bezuvjetno? Uvjerenje da sami sebi ne možemo dati tu ljubav i da samo tamo vani postoji netko tko nam treba da bismo se osjećali potpuno.
Tragajući za tim nekim izvana nesvjesno bježimo od sebe, živimo u nekim romantičnim bajkama i puni očekivanja. S obzirom na to da nitko ne može ispuniti naša očekivanja (osim nas samih-za sebe), razočarano se uvjerimo kako to sigurno nije naša blizanačka duša i opet se dajemo u potjeru i opet bježimo od sebe.
Nakon nekog vremena (nakon višestrukih razočarenja) upadamo u dublji jaz emocija smatrajući kako nismo dovoljno dobri, kako nas nitko ne voli i kako nismo dostojni ljubavi. Ne shvaćamo da je ljubav bila oduvijek tu (u nama) samo se nismo potrudili pronaći je, otkriti je, razmaknuti zavjese, pročistiti kanale.
