Dvadeset godina nakon Ugovora iz Maastrichta, koji je postavio temelje euru, Europska unija teško pronalazi novi inspirativni projekt koji bi dao zamah europskoj integraciji posustaloj zbog krize i sve većeg nepovjerenja javnosti, pišu svjetske agencije.
U dugoj povijesti europskog projekta, taj ugovor, koji je stupio na snagu 1. studenoga 1993., velika je prekretnica i ključni korak naprijed u europskoj integraciji. Njime je utemeljena Europska unija na ‘tri stupa’ (Europska zajednica; zajednička vanjska i sigurnosna politika; pravosuđe i unutarnji poslovi), kombinaciji nadnacionalnog i međuvladinog pristupa, i tu je strukturu zadržala sve do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009., kada je Unija dobila pravnu osobnost.
Ugovor je otvorio put uvođenju jedinstvene europske valute 1999. Odredio je kriterije glede proračunskog deficita i javnog duga, ograničenja koja su mnoge države članice brzo prekršile, počevši od Francuske i Njemačke sredinom 2000-ih.
Političari i stručnjaci slažu se danas da je monetarna unija bila loše zamišljena jer je nije pratila fiskalna unija a još manje ekonomska.
‘Nije postojala volja’ među državama članicama, smatra Daniel Gros, direktor Centra za europske političke studije (CEPS), prenosi France Presse.
Podsjećajući na izreku da je lako biti general poslije bitke, napominje da su tadašnji europski čelnici bili usredotočeni na borbu protiv inflacije i deficita, ne očekujući probleme s bankama. Ugovor iz Maastrichta nije pripremio Europu na ‘velike izazove stabilnosti financijskog sustava.’
Nediscipliniranost u provedbi ciljeva iz Maastrichta ‘glavni je razlog teškoća s kojima smo se susreli’, a ne sam tekst ugovora, smatra bivši predsjednik Europske središnje banke (ECB) Jean-Claude Trichet.
Drugi važan razlog po njemu je razlika u konkurentnosti među državama članicama. ‘U trenutku uspostave eura, Njemačka je imala veću nezaposlenost od Francuske, imala je deficit tekućeg računa platne bilance, a Francuska višak. Sa zajedničkom valutom, u istom vremenskom razdoblju, ovisno o kvaliteti upravljanja i poduzetim naporima (…) rezultati su različiti’ i situacija se preokrenula, objašnjava.
Mnogi stručnjaci smatrali su već prije 20 godina da je stvaranje monetarne unije bez bankovne, ekonomske i političke ‘ludilo’, podsjeća Nicolas Veron, znanstvenik instituta Bruegel.
Sve je funkcioniralo do izbijanja bankarske krize, koja se brzo preobrazila u dužničku krizu i krizu eura i prelila na ostatak gospodarstva. Suočeni s egzistencijalnom krizom, Europljani su ‘brzopleto’ pronašli odgovore, konstatira Jean-Dominique Giuliani, predsjednik Schumanove zaklade. Nakon što je ulila milijarde eura kako bi začepila rupe i spasila sustav, Europska unija je pokrenula nekoliko inicijativa ne bi li izbjegla novu krizu, kao prvo jačanje proračunske discipline i uspostavu bankovne unije.
Unatoč svojim manjkavostima u začetku, Maastricht je bio ‘zadnji put kada je bio određen velik cilj’, smatra Giuliani. ‘Od tada nema ničega.’
Europsku uniju uvijek se gradilo na mahove, ali zadajući si ambiciozne ciljeve. Nakon Drugog svjetskog rata, to je bio mir, zatim jedinstveno tržište i kraj granica za robu i građane i napokon valuta.
Kao demokratski i prosperitetni prostor, Europska unija imala je i privlačnu snagu, koja je rezultirala valovima proširenja. Nakon pada komunizma, pridružile su joj se države srednje i istočne Europe 2005. i 2007. te 2013. Hrvatska. Eurozoni bi se 1. siječnja 2014. trebala pridružiti Latvija kao 18. država članica, a 2015. vjerojatno Litva.
No, zbog krize i jačanja eurofobije, europski čelnici igraju sve više na sigurno i ponovno se bude nacionalni egoizmi.
Uspostava bankovne unije napreduje, doduše sporije od očekivanog i u sve skromnijem obliku, no gotovo se više i ne spominju ostali ciljevi koji bi po planu predsjednika Europskog vijeća Hermana van Rompuya, predstavljenom u lipnju 2012., trebali slijediti u idućih deset godina, a to su fiskalna, ekonomska i politička unija, primjećuje Reuters.
Bivši francuski predsjednik Valery Giscard D'Estaing, jedan od začetnika eura s Europskim monetarnim sustavom (EMS), gorko žali što Europa ‘više nema cilj’ i predlaže da to bude ‘gradnja gospodarske sile usporedive sa Sjedinjenim Državama i Kinom.’
Europska unija mora pronaći način da ostane ‘jedna od tri velike svjetske sile’ do 2050., smatra i Giuliani. Tu bi ambiciju trebao pratiti plan i precizni vremenski rokovi, dodaje, zauzimajući se za daljnje ekonomsko usklađivanje, posebice kad je riječ o fiskalnoj politici, ali i socijalno.
Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy smatra da je snažna Europa moguća samo ako se bude temeljila na ‘snažnom gospodarstvu’, s ‘većom ekonomskom konvergencijom u euro zoni’. ‘Naš socijalni model mora opstati’, ističe.
Priznajući da postoji ‘kriza povjerenja’, Jean-Claude Trichet smatra da taj fenomen pogađa sva razvijena gospodarstva, ne samo europske države, i sve institucije, nacionalne ili međunarodne. Upozorava da su Europljani na ‘prekretnici’ i da ne smiju biti zadovoljni postignutim, osobito imajući u vidu veliku nezaposlenost.
No, kad je riječ o zadiranju integracije u ‘srce suverenosti’, Veron inzistira na demokratskom legitimitetu, čiji ‘deficit’ pridonosi gubitku povjerenja među građanima. Kao i Jean-Claude Trichet, mnogi su uvjereni da je za to potrebno barem ‘jačanje ovlasti Europskog parlamenta’, koji se bira na općim i izravnim izborima u svim državama članicama od 1979. Dakle, novi ugovor.
Europski izbori u svibnju iduće godine odredit će smjer u kojem će se kretati iduća faza rasprave o budućnosti Europe. Europska konvencija, možda u proljeće 2015., mogla bi dovesti do promjena ugovora koje bi mogle otvoriti put dubljoj integraciji.
“Povijest pokazuje da nijedna druga monetarna unija ove vrste nije opstala, ili su se raspale ili su prerasle u političku i fiskalnu uniju”, ističe Andrew Bosomworth, viši menadžer Pimca, najvećeg svjetskog obvezničkog fonda, kako prenosi Reuters.
Trafika|Ba|tportal
