Posljednjih dana bosanskohercegovačka politička scena postala je bogatija za, ni manje ni više, nego tri nove političke stranke. Demokratsku frontu je osnovao bivši SDP-ovac i član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić. Stranku pravde i povjerenja je osnovao bivši HSP-ovac i predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. Partiju ekonomske i socijalne pravde osnovao je Dodikov “igrač” oličen u aktualnom potpredsjedniku RS-a Emilu Vlajkiju.
Ovo ništa ne bi bilo čudno da na bh. političkom nebu već ne postoji više od 70 registrovanih stranaka, kao i da se sve tri stranke nisu oformile u aprilu mjesecu i to svakih sedam dana po jedna. U prvoj sedmici je to bila Komšićeva, u drugoj Budimirova, a u trećoj Vlajkijeva. Sve tri stranke, iako najavljene kao demokratske, zapravo su od samog starta liderske, čiji su predsjednici izabrani bez protukandidata.
Stoga ne čude komentari da je zajednička karakteristika svim novoosnovanim strankama, između ostaloga i to da su tri predsjednika imala potrebu da baš oni budu ti lideri, odnosno prvi ljudi, ako ne u strankama u kojima su dosada djelovali, onda bar u svojim.
Ako posmatramo u kojim okolnostima i pozicijama su se oni odlučili na ovaj potez, Željko Komšić je objektivno imao najzahvalniju poziciju u bivšoj stranci. Međutim, bio je nestrpljiv i nervozan što inače karakteriše njegovo političko djelovanje. Nije bila nikakva tajna da je Komšić važio za apsolutnog favorita za budućeg predsjednika SDP-a i to već na prvom narednom kongresu s obzirom da je Lagumdžija prošle godine najavio da se neće kandidovati, a Komšić opet da će se kandidovati za predsjednika. To je manje više bila gotova stvar.
Živko Budimir je svoje liderske afinitete također pokazivao i u HSP-u. Sjećamo se svi njegovog političkog okršaja sa Zvonkom Jurišićem prilikom kojeg je pokušao preuzeti stranku. Doživio je potpuni fijasko na stranačkoj konvenciji koja je plebiscitarno dala podršku Jurišiću da nastavi voditi HSP. Vidjevši da u HSP-u nema podršku kakvu je mislio da mu je donijela pozicija Predsjednika FBiH, a plašeći se procjena da mu je ovo posljednji ozbiljan politički angažman, logičan slijed događaja je bio pokušaj sa vlastitom strankom.
Emil Vlajki, iako od početka političkog angažmana važi za Dodikovog glasnogovornika koji je izgovarao sve ono što je Dodik prešutio, povremeno je imao potrebu za samostalnim političkim izletima. Budući da je u rukovodstvu SNSD postala upitna podrška Vlajkiju na narednim izborima odlučio je registrovati svoju stranku kao preduslov dobijanja još jednog mandata na mjestu potpredsjednika RS-a.
Sva trojica, kao i njihove stranke, u samom startu su se našli u nezavidnim pozicijama. Komšićeva Demoktratska fronta je, priznali to ili ne, koalicioni partner SDA-u i u Kantonu Sarajevo, ali i u Federaciji BiH. S druge stranke, Komšić se više ne može kandidovati za člana Predsjedništva BiH s obzirom da je na toj poziciji bio dva mandata što je ustavni limit, a ne zbog toga što on to više ne želi kako je na osnivačkoj skupštini pokušao predstaviti javnosti. Partnerstvo Demokratske fronte sa SDA se, pored jedne ministarske pozicije u vladi KS (Damir Marjanović – ministar obrazovanja, nauke i mladih), ogleda i na čuvanju SDA-ovih ministartskih mjesta i pozicija u Federaciji BiH preko povlačenja mehanizma zaštite vitalnih nacionalnih interesa.
Tu su ključnu ulogu odigrali potpredsjednica i član predsjedništva novoformirane Demokrateke Fronte, Hanka Vajzović i Ekrem Prošić – Maršal, bez kojih SDA u Klubu Bošnjaka ne bi imao većinu za blokadu kroz pokretanje vitalnog nacionalnog interesa.
Međutim, ono što je posebno iznenađujuće je to što se rukovodstvo Demokratske Fronte nakon ustavnih blokada kroz vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda odlučio i na pokušaj fiskalne destabilizacije zemlje kroz izostanak podrške njegovih ljudi za jedinstveni borački zakon. Da su ovi glasovi kojim slučajem bili odlučujući, cijela država bi bila uvedena u potpuni ekonomski kolaps.
Živko Budimir je od raspada Platforme u Federaciji BiH uglavnom služio samo kao eksponat SDA-ove politike odugovlačenja procesa rekonstrukcije vlasti i različitih institucionalnih blokada. S druge strane, prema informacijama o kojima se sve glasnije govori u političkim i policijskim krugovima, protiv njega se već vodi nekoliko istraga, od zloupotrebe službenog položaja do pribavljanja imovinske koristi zbog navodnog pomilovanja velikog broja okorjelih kriminalaca.
Sa treće strane Emil Vlajki treba da osigura neophodnih nekoliko hiljada glasova u RS-u da bi obnovio još jedan mandat na poziciji potpredsjednika RS-a iz reda hrvatskog naroda, što će bez podrške SNSD-a biti veoma teško. Iako HDZ BiH nikada nije dovodio u pitanje izbor Vlajkija kao hrvatskog predstavnika, formiranjem stranke koja ce se programski najvjerovatnije predstaviti kao prosrpska evidentno je da će on pokušati glasovima Srba još jednom postati predstavnik Hrvata.
Imajući sve navedeno u vidu, uz poruke sa osnivačkih skupština, ljude koji stoje uz nove lidere, kao i prve poteze i svrstavanje uz postojeće stranke, čine se opravdanim komentari koji dovode u pitanje da li su realna očekivanja javnosti od ova tri projekta. Zbog toga ne čudi sve češće problematiziranje pitanja da li su Komšićeva, Budimirova i Vlajkijeva stranka potencijalna alternativa ili pak dio projekta postojećih stranaka? Ukoliko je njihovo dosadašnje “samostalno” djelovanje zapravo i njihov generalni smjer i politički pravac, odgovor na ovo pitanje je u najvećoj mjeri već dat od njih samih.
|MojPortal|Trafika|Ba|
