Na današnji dan 1996. godine izvršena je reintegracija sarajevskog naselja Grbavica, naselja koje je tokom rata za mnoge smatran logorom bez žice. Slike ratnih dešavanja na Grbavici još uvijek žive u njenim mještanima i primjetni su i na infrastrukturnim objektima od kojih mnogi nikada nisu obnovljeni.
Jedna od mještanki ovog naselja, Emira Frašto u razgovoru za Anadolu Agency (AA) kazala je kako sjećanje na ratne užase proživljene u naselju Grbavica, nikada neće nestati.
Emirina sjećanja, iako na Grbavici živi cijeli svoj život, sežu do početka 1992. godine kada su naselje okupirali pripadnici vojske bosanskih Srba i Jugoslovenske narodne armije. Kako kaže, tih dana ništa nije ukazivalo na to da će Grbavica postati logor bez žice čiji će stanovnici biti maltretirani, mučeni, silovani i ubijani.
“Vidjela sam da su postavljene barikade, ali sam mislila da je to kratkotrajno. Nisam vjerovala da će se desiti to i da ćemo četiri godine biti u blokadi. Petog maja sam krenula na posao i kod hotela Bristol su me zaustavili vojnici i pitali da li sam ljekar ili pekar. Ako nisam, rekli su da ne mogu garantovati da ću se moći vratiti. Tada sam ušla na Grbavicu i u četiri godine, samo jednom sam izašla 1995. godine nakon nekoliko pokušaja, na dva dana”, govori Emira u razgovoru za Anadolu Agency (AA) dodajući kako je njen otac tom prilikom ostao kao “polog” da će se ona vratiti.
– Svakodnevna zlostavljanja –
Grbavica je, kako ističe Emira, bila odsječena od ostatka Sarajeva od raskrsnice na mostu Vrbanja, nizvodno rijekom Miljackom pa sve do raskrsnice kod zgrade Loris i stadiona fudbalskog kluba Željezničar. Najgora noćna mora, prisjeća se Emira, postao je java.
“Jednostavno, nismo bili svjesni. Prvo su bili oni “beli orlovi” sa bijelim trakama oko ruku, djelovalo je kao neka igra, govorili su nam da se sklonimo, a zatim su došle “crvene beretke”. Mi smo to gledali kroz prozore, niko više nije izlazio, kasnije kad su zauzeli Grbavicu, nismo ni izlazili više nikako. Izlazili smo u podrume samo, tu smo bili”, navela je Emira.
Grbavica je od početka bila žrtva vandala, ističe Emira koji su uništili njene objekte, zapalili stanove i devastirali instalacije. Naselje je tokom vremena postalo svojevrsno smetljište” a poprimila je i odlike džungle zbog bujne i neuređene vegetacije. Kretanje Grbavicom, kaže Emira za AA bilo je jako teško jer je “raspoloženje” vojnika duž naselja uvjetovalo život ili smrt u naselju.
“To je jako teško opisati. Kad vam kažem da četiri godine nismo smjeli izaći. Četiri godine ne smijete da zaključate, tako vam je rečeno. Pošto mi je ime Emira, ja i moja prijateljica kada smo išle do pijace, ja sam bila Mira, a ona je bila Divna. Odete i ne znate hoćete li se vratiti jer niste znali kako će oni biti raspoloženi”, kaže Emira.
U decembru 1992. godine Emira je sa svojim komšijama i porodicom dan provodila u podrumu zgrade kada su vojnici odveli njenu majku koja se nikada više nije vratila. Pravoslavci, muslimani i katolici, kako kaže, svi su bili složni i pomagali su se koliko su to prilike dozvoljavale.
“Pošto nije bilo struje, neko od komšija imao je šporet u podrumu i svi smo tu bili iz zgrade, to je bilo sastajalište, da se nešto skuha ili ispeče. Koliko rat nije valjao, tada smo se jedino i sastajali. Jednostavno, vojnici su išli kroz podrum i uzeli par žena”, govori kroz suze Emira.
Navodi kako je i njen otac kasnije na sličan način odveden u naselje Vraca gdje je bio na “ispitivanju”.
“Jedan od komšija bio je profesor i mom ocu je, jer nije bilo drva, dao papire, nije imao šta da ponudi da ispeče hljeb. On je donio svoj doktorat ispisan rukom i dao mu to. To je neko vidio i prijavio da njih dvojica dijele papire. Kasnije su odvedeni transporterima”, kaže Emira dodajući kako je u jednom trenutku ostala bez oba roditelja o kojima ništa nije znala.
Tijelo majke, dodaje, pronašla je nakon završetka rata uz pomoć komšije koji je s njom bio u radnom vodu.
“Nisam ništa znala od majci. Od jednog komšije koji je bio sa njom u radnom vodu, on je vidio sve jer su ih morali zakopati i on je rekao da je ostavio jedan štap pored nje na smetljištu i to je bio znak gdje je ona, ali nisam mogla otići da je nađem”, kazala je Emira.
– Tužna sjećanja –
Prisjećajući se ratnih strahota, Emira dodaje da najviše bole oni najstrašniji prizori kojima je prisustvovala, a o kojima nikada ne govori. Život u strahu je, napominje, osjećaj koji postane svakodnevica dok vojnici pred zgradama postrojavaju mještane, neke ubijaju, a neke zauvijek odvode.
Vojnici koji su se kretali Grbavicom i izdavali “naređenja” mještanima, a Emiru i par njenim komšija, kaže, preselili su na neko vrijeme u drugu zgradu. Pri povratku u svoj stan, kako kaže, naselje više nije imalo svoj prijeratni oblik, a sve je ličilo na “haos”.
Sve stvari su, dodaje, odnesene, a one koje su ostale, uništene su, razbijene ili zapaljene. Ponovo biti u svom stanu u kojem je odrasla i živjela sa roditeljima, kako kaže, za nju je bio jedinstven osjećaj iako je on bio pust i uništen.
“Ja sam spavala kao beba jer sam se vratila na svoje bez obzira što tu nije bilo ništa. Nije bilo ni vrata, ni prozora, samo najlon smo stavili. Spavala sam na podu, otac na kauču, polako smo, gdje je šta našao tako smo stavljali”, kazala je Emira.
Grbavica je reintegrisana nakon četiri godine blokade, 19. marta 1996. godine, a ovaj dan njeni mještani dočekuju sa tužnim sjećanjima na ono što su zatekli u tom sarajevskom naselju tog dana. Slike naselja nakon povratka njenih brojnih stanovnika, ispunili su naslovnice brojnih novina. Sjećanje na dan reintegracije naselja je za Emiru neizbrisiv životni prizor.
“Nismo bili sigurni ni da su oni svi otišli jer su par dana prije toga palili sve: školu i sve šta su našli kada su postali svjesni da to njima neće ostati. Uništavali su sve. Nije bilo euforije nikakve. Nije bilo radovanja. Užasno je izgledala Grbavica. Trava je bila visoka dva metra, čaršafi su visili, cijevi od plina. Kada sam vidjela da mi je otac živ, tome sam se obradovala, ničemu više”, naglasila je Emira.
– Ratne strahote prisutne i nakon reintegracije –
Devetnaest godina nakon što je Grbavica reintegrisana, Emira ističe kako nerado govori o ratnim strahotama koje su dio njene svakodnevice.
“Bilo je dosta toga, nastojim to izbjeći. Jednostavno ne volim da se sjećam tih stvari koje su se desile. Jako se loše čovjek osjeća kada vidite da ste bili negdje ne svojom krivicom, od nekih ljudi ste proglašeni okupatorom. Nastojim da što manje pričam jer sam pala u depresiju jedno vrijeme. Čula sam glasove. Onaj ko je bio ovdje to ne može da razumije. Kažem uvijek, Sarajevu je bilo teže što se tiče granata i ranjavanja, ali ovdje je bilo psihički užasno, zaista užasno”, kaže Emira dodajući da su ratne strahote preživljene i proživljene na Grbavici stalno prisutne.
“Ja mislim na to. To je prisutno. Uvijek kad odem na grob majci sjetim se da je to razlog što je nema. Kad odem ocu sjetim se da je mogao još živjeti da je nije prošao to što je prošao. Tužno se čovjek osjeća”, navodi Emira.
I pored toga, kako kaže u razgovoru za AA, ne prisustvuje obilježavanju 19. marta kada je Grbavica reintegrisana.
“Uvijek pogledam u medijima, ali na obilježavanje ne idem. Imam osjećaj da tu bude prisutno više ljudi koji nisu ni bili u Sarajevu uopće. I onda kad vidite tu priču, bolje biti kući i taj dan provesti kao i sve ostale”, zaključuje Emira.
Na dan reintegracije Grbavice 1996. godine, isto je učinjeno i za njena susjedna naselja Kovačiće i Vraca.
Trafika|Ba|AA
