Istina je da na derbije više ne dolazi 30.000 gledalaca, ali kada jedni naspram drugih na centru stanu momci u bordo i plavim bojama, a na tribinama bude više od 10.000 onih koje njihova izvedba na terenu interesuje i mi bar tokom tih 90 minuta osjetimo onu atmosferu koju svakog vikenda gledamo u TV prijenosima najboljih liga svijeta.
Običaji i vječno rivalstvo za prevlast u čaršiji
Još kada su Sarajevo i Željezničar na prve dvije pozicije na tabeli i kada vode borbu za titulu prvaka Bosne i Hercegovine, atmosfera i ugođaj na derbiju imaju jednu potpuno drugu dimenziju. Čar sarajevskog derbija je i u tome što oni koji su 90 minuta ljuti rivali na tribinama prije i poslije utakmice dijele svakodnevnicu, zbijaju šale jedni s drugima i obavezno traže način kako da dodatno utrljaju sol na ranu prijatelja, braće, sestara, radnih kolega, komšija…
Nema tu ništa loše i većinom su u pitanju originalne i dosjetljive šale koje sarajevskom derbiju daju upravo taj jedinstven i prepoznatljiv “šmek”. Običaji su to koji su u sarajevskoj čaršiji zaživjeli u vremenu kada su bordo i plavi momci imali važnu ulogu u Prvoj ligi Jugoslavije, a poslovica kaže da je “bolje da propadne selo, nego običaji”, posebno ako su u pitanju jedinstvne i lijepi običaji, ako je u pitanju zdravo rivalstvo.
Posebno su zanimljive priče koje su stvarali Kemo Lakača i Ismet Mutevelić, veliki navijači Sarajeva, odnosno Željezničara koji će “negdje gore” smisliti neke nove opklade i “pasjaluke” jedan drugom i zagrljeni pratiti derbi grada na Miljacki. Možda će nekome ofarbati zube u bordo boju, ili će Kemo u nekoj nebeskoj mahali satima tražiti svoju Škodu koja je preko noći postala plava.
Utakmica u kojoj se ne igra samo za tri boda
Tako će biti i sutra kada sudija Haris Kaljanac odsvira kraj utakmice. Jedni će biti zadovoljni, drugi nezadovoljni, kako god utakmica završila, a ako dobijemo pobjednika užarit će se telefoni poraženih, često će jedini odgovor s druge strane biti glas govorne pošte. Jedni će “visiti” na društvenim mrežama, drugima će internet naprasno nestati. Nakon nekoliko dana opet će proraditi i telefoni i društvene mreže, ali uz gorak ukus u ustima i spoznaju da su “oni tamo drugi” vladari grada sve do narednog derbija.
Večerašnja utakmica dodatno dobija na težini zbog činjenice da Sarajevo i Željezničar predvode premijerligašku karavanu. Plavi imaju tri boda (32) manje od gradskog rivala, ali i velikih 5:2 iz prvog ovosezonskog derbija odigranog na Grbavici. Motiva u ovakvoj situaciji ni jednim ni drugim neće nedostajati, a kao i obično žar s terena prenijet će se na tribine i 90 minuta ćemo uživati u nogometu kakav, ruku na srce, nemamo često priliku gledati. Bez obzira na sve probleme s kojima je suočen nogomet u Bosni i Hercegovini, a samim tim i sarajevski derbi, svi oni koji se odluče posjetiti naš najveći stadion neće se pokajati.
Niti jedan El Clasico odgledan pred malim ekranima, niti jedan derbi engleskog Premiershipa u visokom ritmu koji se isprati iz ugodne fotelje našeg doma ne može se mjeriti s doživljajem na stadionu.
Kada se lopta “zakoprca” u mreži ljutog rivala, kada se radujete s hiljadama drugih neznanaca koje spaja ista ljubav, ljubav prema voljenom klubu, kada vam se uvlači nervoza i čekate kraj utakmice ili onu posljednju šansu da se nešto napravi u protivničkom šesnaestercu… Zbog toga je derbi bio i ostat će posebna i jedinstvena utakmica, utakmica koja nosi tri boda kao i svaka druga, a koja je istovremeno važnija od svake druge.
