Da li čovjek može živjeti bez ljubavi? Može li cijelog života biti sretan sam sa sobom ili je pak svrha života voljeti i biti voljen….
To su neka od pitanja koja me muče ovih dana…
Šta kada shvatiš da i kada si najzadovoljniji u životu sam sa sobom, da bi to ipak bilo ljepše podijeliti s nekim, a nemaš s kim…
Čovjek nikada ne živi bez ljubavi, ne može, jer gotovo nikada nije pošteđen kontakta s drugima. Čak i onda kada drugi nisu u blizini, on i dalje može osjećati njihovu prisutnost, naravno ako to želi, ako si dozvoli…
Rijetki su oni koji su cijelog života sretni sa sobom, ali čak i ako jesu, to ne znači da svrha života nije voljeti i biti voljen i istovremeno biti sretan; jedno s drugim lako idu ruku pod ruku.
Ponekad ljudi odbijaju ljubav, obično kada su u strahu…a ponekad to rade pod izgovorom da im nije potrebna…da mogu bez nje i da ih samo ometa…ali istina je da dok neki to govore iz straha, neki to rade iz ljutnje, možda zbog bolne ljubavi od davno prije koja ih je ostavila povrijeđene…
Ponekad isti ljudi dalje traže razloge zašto ne biti u ljubavi…ali istina je da je ne mogu izbjeći, koliko se god skrivali…jer ljubav je stvarna, više od izgovora kojima se neki štite…ona je kapacitet koji se može izraziti, iako ne mora uvijek biti izražena…
Lijepo je kad ljubav, radost i tugu možemo podijeliti s drugim…a istina je da nemamo uvijek s kim. U takvim trenucima je teško svakome. Ali, kada ljudi iz potrebe za bliskošću i vezom kreću u potragu za ljubavlju, velika je šansa da je neće pronaći. Potreba za bliskošću je usmjerena na nas dok je ljubav usmjerena na drugog. „Prava“ se ljubav desi (u početku), a u nju se ulaže kasnije. Za nju vrijedi pravilo, ništa u životu nije slučajno i sve se dešava s razlogom. Kada tragamo za nečim tako posebnim, „gladni“ ljubavi, vjerojatnost je da će nam prave stvari izbjeći i da od šume nećemo vidjeti drvo.
Preneseno sa: igorcerensek.com
