Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zamotao suri orao džoint pa se onako napušen pustio s najviše litice na planini. Obrušio se orao dolje u strmoglavom okomitom padu, svakim perom na tijelu osjećajući blaženstvo apsolutne slobode, i kad je već izgledalo da će se tako obamro u ekstazi zabiti u podnožje, u posljednji trenutak, jedva pedalj-dva od tla, zamahnu on krilima i odlijepi se u visinu. “Jebote, kakav sam ja kralj!”, urlao je orao diveći se sam sebi.
Vidio to drugi orao, pa ga upitao šta mu je. “Trava, moraš probati”, odgovorio mu ovaj, “čisto ludilo.” Pristane odmah drugi orao, zamotaju njih dvojica po džoint i obruše se s litice, pa nakon nekoliko minuta bezglavog pada zamahnu krilima i u posljednji čas se odlijepe od tla. “Jebote, kakvi smo mi kraljevi!”, oduševljeno su onako nadimljeni urlali dok su se vraćali gore.
Gledao sve to odozdo medo, pa ih upitao šta im je. “Trava, hoćeš i ti probati?”, pozvali ga oni. Pristao medo, zapalio s njima džoint, pa se popeo na planinu i zajedno s njima pustio s vrha litice. “Jel’ dobrooo?”, pitao ga onaj orao. “Ludilooo!”, odgovorio oduševljeni medo u adrenalinskom orgazmu, gledajući kako mu se podnožje nezaustavljivo približava. “Pazi sad”, upozori ga orao, “kad dođemo na metar iznad zemlje, ti samo snažno zamahni krilima.” “Kakvim krilima, nemam ja krila!”, odgovorio mu medo. “Nemaš krila?!?”, u čudu ga pogledao drugi orao. “Jok ja”, odgovorio medo.
“Jebote, medo”, na to će oba ona sura orla, “kakav si ti kralj!”
Istog trenutka, kako mi je Kožo ispričao vic o dva sura orla i mrkome medvjedu, ja sam vidio mrku Miju Martinu Barbarić kako gore, na samom vrhu Vran-planine, uzima džoint od Joea Šimunića i povlači zadnji dim, pa sa Velikoga Vrana onako nadimljeni zajedno skaču u ambis, dolje u Duvanjsko polje. “Za doooom…!”, viče Joe, a Mija Martina mu u ekstazi dodaje: “Spremniiii!” “Tooo, Martina!”, oduševio se Joe, “pušite ga, šupci, jebe nam se za Fifu i Fare, jebe nam se za kazne i otkaze!” “Kakve kazne?”, pogledala ga Martina. “Pa otkaze i to”, zbunio se sad i Joe, “imaš valjda desetak miliona u šteki?” “Jok ja”, odgovorila mu ona. “Jebote, Martina”, pogledao je ovaj pravo zadivljeno, “koja si ti kraljica!”
Bosanskohercegovački Hrvati, shvatili ste, ponekad su baš poput mrkog medvjeda iz Kožinog vica. Nema te trave i toga džointa koje im braća iz Matice Domovine ponude, a da ga oni neće oduševljeno prihvatiti, svaki put ga junački povući do pete i skočiti u ambis, i baš svaki put pedalj-dva iznad tla shvatiti da nemaju krila, i da su ga opet lijepo popušili.
I tako svaki put.
“Jebote, kakvi ste vi kraljevi!”, iskreno im se onda divi cijela Hrvatska, gledajući kako napušena bosanskohercegovačka braća lete odozgo s Gvozda, Ljubuše, Liba i Vran-planine, pa hametice padaju po Duvanjskom polju. Tri Ljetopisa ne bi popu Dukljaninu bila dovoljna da zapiše koliko je hrvatskih kraljeva u posljednjih dvadesetak godina okrunjeno na Duvanjskom polju.
Posljednja je, eto, povukla glasnogovornica federalnog Ministarstva turizma i okoliša Mija Martina Barbarić, slavna pjevačica što je onomad iz treće – nakon što je 2001. pokušala s pjesmom “Ne možeš mi ništa”, a 2002. pjesmom “Nemoj danas” – 2003. konačno otišla na Eurosong s pjesmom “Ne brini”. “Za dom spremni! Evo, Jovanoviću, kazni i mene ako smiješ!”, spremno se ona na Facebooku solidarizira s hrvatskim reprezentativcem Joeom Šimunićem, što je skandalizirao svjetsku javnost ustaškim pozdravom pred punim maksimirskim tribinama, spremno ona tako desetak godina kasnije opet pjeva svoj refren “ne možeš mi ništa”. “Nemoj danas”, pomislila je onda ljuljajući se na rubu ponora, pa povukla dim, zapjevala “Ne brini” i samo se pustila s vrha.
Nije takve kraljice Hercegovina vidjela još otkako se ono kraljica Katarina Kosača uzdala u pomoć katoličke braće i skočila iz Konjica u Dubrovnik. “Imaš valjda desetak miliona da otkupiš slobodu?”, pitali je Dubrovčani gledajući kako pod zidine pristižu Turci, pa kad im je rekla da ima samo mač pokojnog muža, zadivljeno je pogledali: “Jebote, kakva si ti kraljica!”
Stara je, naime, i dugačka loza hrvatskih kraljeva u Bosni i Hercegovini. Malo tko ih je u historiji zapravo tako redovito krunio – ni Jugoslavija ih nije toliko puta zajebala kao rođena braća iz Matice Domovine – pa ipak oni s braćom iz Hrvatske sveudilj spremno skaču u ponor. Ta stvar sa za dom spremnošću upravo je savršen primjer: svaki put u povijesti kad su na svojim Facebook-profilima solidarno upisivali “Za dom spremni!”, bosanskohercegovački Hrvati lijepo su tresnuli o dno ambisa.
Četrdeset prve, recimo, matica ih Nezavisna Država veselo pozdravila “Za dom!”, ovi joj odgovorili “Spremni!”, a Matica dovela Nijemce, Talijane i četnike, pa bosanskohercegovačku braću na kraju potrpala u konjske zaprege i tek pred Bleiburgom – jedva pedalj-dva iznad tla – pitala ih imaju li krila. “Kakva krila?”, gledala je braća. “Pa odstupnicu, plan be”, objasnila im Matica Domovina, “recimo, ZAVNOH.” “Jok mi”, blijedo odgovorili oni. “Jebote”, zadivljeno će na to Hrvatska, “kakvi ste vi kraljevi!”
Pedeset godina kasnije opet isto: matica ih Republika veselo pozdravila “Za dom!”, ovi joj odgovorili “Spremni!”, a Matica im dovela kojekakve HDZ-ove, HSP-ove i ostale mazgove, pa bosanskohercegovačku braću na kraju potrpala u avion i tek pred Haagom – jedva pedalj-dva iznad tla – pitala ih imaju li krila. “Krila?”, gledala je braća. “Da, odstupnicu, plan be”, objasnila im Matica Domovina, “recimo, Europsku uniju.” “Jok mi”, blijedo će oni, a Matica će na to zadivljeno: “Jebote, kakvi ste vi kraljevi!”
Malo im je, međutim, i to bilo, nego dvadesetak godina kasnije opet bosanskohercegovački Hrvati veselo Majci Republici odgovaraju “Spremni!”, spremna je glasnogovornica Mija Martina, spreman je, čitamo, i nekakav glasnogovornik Zavoda za zdravstveno osiguranje Hercegovačko-neretvanskog kantona, spreman je dakako i HSP, spremno pola hrvatskog Facebooka u BiH, spremni komentatori hrvatskih medija i portala po Bosni i Hercegovini, a Matica Majka sve ih onako spremne trpa u autobuse i tek pred biračkim mjestom – pedalj-dva, shvatili ste, iznad tla – pita imaju li krila.
“Krila?”, pogledala je braća.
“Da, odstupnicu, plan be”, objasnila im Matica Domovina, “recimo, svoj entitet.”
“Entitet?!”, blijedo će oni. “Jok mi.”
“Jebote, kakvi ste vi kraljevi!”
Autor: Boris Dežulović/Oslobođenje
