Pravim imenom Johan, odrastao je u Moravskoj, u porodici skromnih finansijskih mogućnosti. Stvari su krenule s lošeg na gore kad je njegov otac doživio tešku nesreću, zbog koje više nije mogao raditi na zemlji.
Breme hranitelja porodice palo je na pleća njegovog najstarijeg sina Johana. Bistri mladić podučavao je vlastitu braću te, za skromnu naknadu, radio kao privatni tutor u kućama poznanika.
U kombinaciji sa školskim obavezama i lošom prehranom, takav tempo odrazio se na Johanovo zdravlje. Teška upala pluća prikovala ga je za krevet, a bilo je upitno hoće li se uopštee izvući. Na jedvite jade uspio se oporaviti, ali novac namijenjen njegovu daljem školovanju odavno je već bio potrošen. Za bistrog i ambicioznog mladića postojalo je tek jedno rješenje: ulazak u svešteničku službu.
Godine 1843. stupio je u avgustinski samostan sv. Tome u Brnu. Tamo će pronaći idealne uslove za naučni rad. Gvardijan je, naime, poticao umjetnički i istraživački razvoj svoje zajednice, pa je među monasima okupio filozofa, kompozitora, astronoma i botaničara. Johan, koji je zaredivši se uzeo ime Gregor, u tu je grupu primljen na preporuku svoga učitelja fizike. Neko vrijeme je predavao na gimnaziji, da bi ga potom gvardijan poslao na prirodnjačke studij na Univerzitetu u Beču, jednoj od najuglednijih obrazovnih institucija toga vremena.
Svoju teoriju nasljeđivanja formulisao je na osnovu eksperimenata s graškom, koji su trajali punih sedam godina, i to u pauzama od predavačkih i religijskih dužnosti. U malenom pojasu samostanskog vrta, odvijao se rad koji stoji na osnovu nauke genetike. U tome skučenom prostoru, pažljivo je odabirao biljke, koristeći samo čiste sorte s prepoznatljivim osobinama. Zanimalo ga je, naime, kako se te osobine prenose s koljena na koljeno. Bio je to gargantuovski pothvat: proučio je svaku generaciju od otprilike trideset hiljada biljaka, ručno oplođujući svaku od njih!
U jednom od pokusa s graškom, izabrao je biljke glatkih zrna i križao ih s onima hrapavih zrna. U sljedećoj generaciji, sva su zrna bila glatka. Isprva mu se činilo da je hrapavost u cjelini istisnuta, no ta se osobina ponovno javila kod “unuka” početnih biljaka. Mendel je shvatio da je u grašku nešto što određuje njegova svojstva – danas to nešto nazivamo genom. Skromni sveštenik postavio je osnove zakonima genetike: prije njega, vjerovalo se da se osobine oba roditelja nekako “pomiješaju”, no njegov rad je pokazao da, za vrijeme seksualne reprodukcije, nasljeđe radi tako da uzme pojedinačne osobine oba roditelja.
Za svoje revolucionarne uvide nije dobio priznanje za života. Rad mu je objavljen u slabo poznatom naučnom časopisu a, smrću gvardijana 1868. godine, umrla je i njegova istraživačka karijera. Monasi su, naime, upravo njega odabrali za tu odgovornu dužnost, a nova zaduženja nisu mu ostavljala dovoljno vremena za naučni rad, piše Povijest.hr.
(Haber.ba)
