Uz svu svoju estradnu preeksponiranost, Slavoj Žižek je – za razliku od silnih “žižekovaca” – još uvijek u stanju da svojim argumentima navede na razmišljanje i, što bi se narodski reklo, ubode. Jedan od njegovih recentnih istupa sa engleskog je preveo Ivica Pavlović, a nedavno je objavljen na portalu Peščanik. Evo karakterističnog odlomka: “Već dugo, kad god se nađem u društvu radikalnih levičara, uvek im postavljam jedno jednostavno, glupo pitanje: šta vi hoćete? I moram da kažem da dobijam izuzetno konfuzne odgovore. Pitam ih, da li želite komunizam? Da li hoćete novu nacionalizaciju privatnog vlasništva? Oni kažu, ne, ni slučajno, to je bio totalitarizam. Onda ih pitam, da li jednostavno hoćete staru, socijaldemokratsku socijalnu državu? Oni postanu skeptični – kažu, ne, možda to više ne funkcioniše. Dobio sam samo dva pozitivna odgovora. Jedan je mitologija o lokalnim zajednicama. Znate ono, radnici preuzmu fabriku, farmu, organizuju tamo život… I ovde ću opet biti krajnje maliciozan. Imam mnogo prijatelja u Venecueli. Znate, kad su tamo radnici preuzeli fabrike, u svim medijima je to preneto kao veliki uspeh. Pitao sam prijatelja u Venecueli šta se dogodilo sa tim fabrikama godinu dana kasnije. Devedeset posto ih je bankrotiralo, pet procenata je jednostavno privatizovano, a pet procenata je opstalo uz državnu pomoć. Što prosto znači pomoću američkih dolara. Ne govorim ovo da bih se rugao. Samo kažem koliko je teško ovaj protest pretočiti u minimalnu konkretnu viziju”.
Kaže Žižek da je protest teško pretočiti u minimalnu konkretnu viziju i tako, eto, i unaprijed bolje komentariše recentne ovdašnje proteste koji su se, kako se to kaže, oteli kontroli od svih tih silnih ovdašnjih (b)analitičara koji od petka opet imaju svojih permanentnih pet minuta. Ono što je počelo u Tuzli kao pravi radnički protest, što je (i) u Oslobođenju zgodno i ne sasvim netačno uspoređeno sa Husinskom bunom, pretvorilo se u huliganski dernek tokom kojeg su – poslovično! – umjesto hale, gorjele zgrade kantonalnih vlada i državnog Predsjedništva. Agencije, portali i ostali mediji odmah se se sjetili Zdravka Grebe, “legendarnog profesora”, koji se ponadao da je to početak “bosanskog proljeća”. Ako je šezdesetosmaška nostalgija Grebina pokojoj dobrohotnoj duši možda mogla biti i simpatična, reakcije Slave Kukića i Šaćira Filandre teško da su kod bilo koga mogle da isprovociraju ikakav merhamet. Sjećate li se onog famoznog spiska sa 100 građana Federacije BiH sa najvećim platama? Trebalo bi da se sjećate, nema ni dva mjeseca da je objavljen. E, na tom su spisku, sa platama većim od ozloglašenih parlamentaraca koje mrzi cijela država oba ugledna profesora: jednom plata jedva da prebacuje šest, a drugom (samo) pet i po hiljada maraka. E, ta dvojica sada pričaju kako je ovo očekivano jer su ljudi gladni i narod teško živi. How yes no?!
I dok su državne televizije, javni servisi i slične platforme širom svijeta prenosile otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, uz tridesetu godišnjicu otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, BHT, FTV i ostale sarajevske televizije direktno su prenosile divljanje sa ulica Sarajeva i paljenje zgrada koje tako nisu gorjele ni za vrijeme opsade. Isti oni ljudi koji su se, do juče, do prije samo nekoliko sati, infantilno oduševljavali buntom, sada su gutali knedle izgovarajući frazetine tipa “nasilje nije rješenje”. A ključni je problem protesta zapravo to što se ne zna šta se hoće. Traži se ostavka (neke) kantonalne vlade, pa se ona desi i šta onda bude? Ništa! Kad (b)analitičarska pamet krene da vergla na svoje ustaljene melodije: piju se kafe, nema nas dovoljno, haj'mo svi, uvijek treba postaviti pitanje: šta tačno hoćete? Jer uspjeh nijedne revolucije u istoriji nije zavisio od mase, od broja ljudi koji su je podržavali, zavisio je od tačno određenog cilja, od posvećenosti tom cilju, od dugoročne upornosti.
Nasilni bunt ili revolucija bez cilja nisu ništa drugo od davanja oduška nagomilanoj frustraciji kroz brzinsko opijanje, ono što bi se na engleskom zvalo “binge drinking”. Teško ti je, pa se, štono kažu, olešiš i nekoliko sati ti bude super. Sutra je novi dan, sa istim problemima i novim mamurlukom. Tako i iza ove “erupcije” kao posljedica ostaje jedino velika materijalna šteta, odnosni novi troškovi za ionako siromašnu državu, u kojoj je siromaštvo, vele, i uzrokovalo cijelu frtutmu. One glupave novinske psihološke simplifikacije prema kojima se nezrele osobe razlikuju od zrelih po tome što prve znaju samo šta neće, dok potonje znaju i šta hoće ponekad i imaju smisla, makar u analogiji. U određenom kontekstu takva stvar se, naime, može primijeniti na društva. U svakom društvu građani manje-više znaju šta neće, zrelo društvo je ono u kojem se stvori neki konsenzus oko toga šta se hoće. I da se razumijemo, nije toliko problem razbijeni prozor (da stvar simbolički svedemo na to), ako postoji vizija ka nekom rezultatu, a na putu prema kojem taj razbijeni prozor predstavlja prvi korak. Ako ne, jedini koji će da profitira je – staklar. I to ne bilo koji, nego onaj koji se utali s vladom, bilo kojom.
Muharem Bazdulj/Oslobođenje|Trafika|Ba
