U cjelosti prenosimo dirljivu ispovijest čitateljke portala DnevniBUZZ.ba.
Sve što imam je ovdje i sada… Ali živim, živim tako da preskačem i sam vazduh i onu vječitu borbu same sebe sa sobom. Svako od nas ima neki put, put koji ga odvede nekad čak i od nesvakidasnjeg i ovozemaljskog. Mene su moji putevi vodili u život satkan od ljubavi i dobrote. Kao mlada djevojka sa mnogo snova upoznajem mladića, koji je bio satkan od dobrote i od ljubavi prema cijelom svijetu. Ta je ljubav bila vječnost ali kratka. Upoznali smo se u februaru 2012. tačno na rođendan moga oca, sjećam se da sam taj dan zakasnila na slavlje i rekla da cu doći kasnije jer me je pozvao na kafu. Tu je krenulo sve i nikada nije prestalo do te vječnosti kratke. Te godine snijeg je prekrio naš grad, i zimu ću uvijek pamtiti po tome, službe za održavanje su zakazale jer snijeg se nije šalio, padao je i padao… Noge su nam bile mokre ali smo se borili sa snježnim pahuljama ne bili ostali što duže zajedno. Od tog dana se nikada nismo rastajali. Volio me je i voljela sam ga. On je bio muškarac koji je plijenio dobrotom, odanosti i ljubavi… Bio je humanitarac, vatrogasac pa se to nekako i poklapalo sa njegovim karakterom. Ljubav je svakim danom bila samo jača , sve do još jedne nove zime, ali ne one naše nego druge koje će nam donijeti samo bol i patnju. Snijeg je opet padao ali ne onako kako smo mi željeli , već žustro kao da se predosjećala nesreća. Te noći me je dovezao kuci imao je jake bolove u stomaku i povraćao, čekala sam da dođe kući, te noći nismo spavali, on od bolova ja od straha. Osjećalo se da nešto nije uredu. Kada se javio ljekaru u našoj bolnici su rekli da ima upalu pluća, ostao je tu par dana i izašao rekli su da je se saniralo…problemi su nastajali samo gori kao i simptomi. Na svako javljanje doktoru oni su zakazali dok nije počeo da gubi svijest i povraća krv. Radila sam tada u jednoj trgovini, i tu kreću crni dani kakav ni jedan snijeg ne može da prekrije. U Sarajevu na ispitavanju se otkriva leukemija, prvi put se susrećem s tim i ne vjerujem. Obrt sudbine, prvi put vidim koliko je ljudi obolilo i prvi put čitam o tome… Tog dana sam došla privatnim autom sa porodicom, izašao je na balkon iz te jedne sobe a koja će za godinu kasnije postati i moj dom. Zagrlio me je i rekao da će biti sve uredu da je ta bolest samo nešto sitno i da ce proći. I vjerovala sam svojim duhom da ce naša ljubav pobijediti. Sjećam se kada smo se rastajali da sam pogledala u nebo i zahvalila Gospodaru na ljubavi i obećala sebi da cu biti uz njega uz Njegovu pomoć. Vjera mi je uvijek davala krila kao i njemu. Prva kemoterapija se odmah uključila a ja i ako sam iz drugog grada dolazila sam skoro svaki drugi dan. Nikada više stresa, bola, tuge a i odgovornosti na poslu a nikada više snage u jednoj ženi. Kroz te dane upoznale su me i sestre i doktori bila sam njegov cvijet tako su me zvali. Jer su kroz naše priče znali čime se bavim. I jesam bila sam, onaj cvijet koji daje snagu života, i mirise i savlada sve tuge života. Kemoterapija je uspjela pa se sve to ponovo vratilo i sve je tako išlo kao bumerang. Ode i dođe, jedne večeri dok je bio na otpustu kod kuće gledali smo nalaze koji su bili ubijajuci i za mene i njega… Te večeri je možda prestala njegova snaga ali moja nije. Kemoterapije su ubile sve sto se moglo i ono sto je zdravo ostalo. Saznali smo taj dan od doktorice da neće moci da ima djecu čak i kada bi bolest otišla zauvijek. Tada mi je rekao da ja zaslužujem da budem voljena i prije svega majka i da ne moram da prolazim to sve. Suze su bile dio tog razgovora, moje srce je se odreklo svega i majčinstva samo da on živi… Rekao mi je znam da me voliš ali si zaista luda. Stisnimo ruke i idemo dalje. Međutim stanje je se pogoršavalo kemoterapije nisu djelovale, nalazi su slabili. Jednog dana je samo oslijepio od tada nije nikada ni progledao. Pljuvao je krv i povračao. S otpusta su ga ponovo vratili na odjel ali sada on nije vidio niti je imao snage da ode do wc-a. Moja i njegova porodica je bila jako bliska jer smo bili zajedno par godina, zajedno smo bodrili jedni druge tog dana. Sada tako slijep i nemoćan je bio je osuđen na mrak i tamu jedne bolničke sobe. Sjedila sam pored kreveta i molila se Bogu, ostala sam sve do momenta kada me je sestra upozorila da izađem, mada su uvijek gledale kroz prste. Meni… Rastali smo se u spoznaji da me ne vidi sa suzama ali i tada je rekao ponovo si u šarenoj majici koju ne volim: “samo čekaj da progledam” nisam bila u šarenoj majici ali je to bio naš motiv podrške jedno drugom. Česti izlasci s posla su presudili i da ostanem bez njega.Već taj dan mi kolegica u Sarajevu nudi smještaj jer kako kaže ideš svaki dan bujrum moja vrata su ti otvorena. Vjerujte i dan danas sa sklopljenim rukama dovim za nju koliko mi je olakšala. Već sljedeći dan sam otišla kod načelnice i pitala da ostajem s njim preko dana, nije išlo tako lako ali sam se izborila. Dozvolili su mi da dane boravim, niko nije mogao biti sretniji u svom sivili života.
Dani su prolazili ali je bolest napredovala, bolnica je postao moj novi dom. Moji novi prijatelji su bili pacijenti s kojima je dijelio sobu. Kafu smo bili iz jedne šolje, čitala sam mu dosadne članke na koje smo se smijali. Život je tako tekao sve do onog dana do one krize kada mi je i preselio na rukama. Noć prije mi je i rekao molim te ne kasni dođi u devet . Sutra ću ti umrijeti. Imao je to u sebi ali s nečim se živ čovjek nikada ne pomiri kao ni sa smrću. Posljednje njegove riječi u stisak ruke bile su: Volim te ali obećaj mi da ćeš biti sretna jednog dana i moliću Gospodara da te jednog dana neko voli više od mene. Sestre su plakale kao i doktorica koja je držala opremu stavljajuci kisik. Kada je smrt bila u mojim vlastitim rukama bila sam kao stijena. Stijena sa suzama. Nikada neću zaboraviti te zadnje riječi, ni zadnju suzu. Želja mu se ostvarila sada već odavno poslije toga imam osobu koja me voli i zbog koje sve ovo ima smisao. Sudbina je čudna stvar i treba joj se prepustiti. Ja i sad živim, živim tako sto prestižem i vjetar i ptice ali unutar u svima nama postoje ti slomljeni letovi sa nedostižnim visinama. Uvijek dajte sve od sebe jer sudbina vas uvijek nagradi poslije toga. Mrvica ljubavi vas neće koštati vašeg vremena ni vaše određene sudbine i ako jednu izgubite. Budite puni ljubavi prema svima jer ne znate ko kakav teret nosi na svojim malim leđima. Sudbina je obrt, obrt života ! Podrška svim osobama oboljelim od raka, svim osobama koje su uz te osobe.
S.B
(DnevniBUZZ.ba)
