Istaknuti bh. književnik i novinar Ahmed Burić objavio je novu knjigu poezije pod nazivom “Maternji jezik”, obogativši time kulturnu i književnu scenu BiH novim naslovom.
Burić u razgovoru za Fenu predstavlja ovu knjigu koja donosi trideset i dvije pjesme, tematizira njen naziv, ali govori i o pitanju jezika u BiH uopće koje je posljednjih godina postalo aktuelna i “vruća” tema.
Govoreći o kakvim je pjesmama u knjizi riječ, on se nada da čitaocima donosi dobre pjesme, ocjenjujući da je propitivanje jezika, njegovo stalno unaprjeđivanje, mijene koje u njemu nastaju, jedan od osnovnih zadataka literature. Pa tako i poezije.
– Što se tretmana jezika tiče, ima dosta “doslovnog”, sve manje sam sklon metafori, a sve više nekom unutarnjem glasu, nečemu što isplivava iz mene, a da baš i nisam do kraja siguran otkud mi to. Jezik je jedno od najvećih čuda i ja mu se ne mogu prestati čuditi. I diviti. Otud, valjda, i ova knjiga – ističe Burić.
Komentirajući naslov “Maternji jezik” te da li time otvara ono što se, kada je riječ o jeziku u BiH, u zadnje vrijeme gotovo da smatra “Pandorinom kutijom” (aktuelan slučaj “Konjević Polje”), iako se u stvari govori o jednom od temeljnih ljudskih prava, Burić podvlači da je to naslov jedne pjesme u knjizi, te da mu se naslov učinio najpreciznijim za vrijeme u kojem živimo.
– Jako malo stvari u današnjem vremenu, ili ga barem ja tako doživljavam, ima značenje, ali sve stvari moraju imati ime. To je opterećujuća, logički disfunkcionalna pozicija, ako znamo koliko stvari na svijetu počiva na nesvjesnom i neizrecivom – smatra ovaj književnik.
S druge strane, dodao je, jednostranim imenovanjima uskraćuje se cijela jedna dimenzija osnovnih ljudskih prava.
– Sad mi je, nakon konstituiranja jezika, pomalo već svejedno što će neko reći kojim jezikom pišem, jer tu objektivno ima i crnogorskih fraza i idioma, i hercegovačkih, i sarajevskih, i hrvatskih, kontinentalnih i primorskih. U tom smislu bi se moglo reći da sam pjesnik tog svijeta kojem je uskraćivano pravo na maternji jezik – podvukao je Burić.
Govoreći o tome šta on smatra svojim maternjim jezikom, s obzirom da pripada generaciji koja se obrazovala na nekadašnjem shs jeziku, te da li se može svrstati u neku od “ponuđenih” kategorija jezika, Burić smatra da najpreciznije kazano njegov jezik dolazi iz bazena u kojem je “krajnja južna tačka recimo Šar-planina, a krajnja sjeverna, recimo, Trst”.
– Granice moje domovine su granice moga jezika, plus reklo bi se sva ona mjesta gdje me razumiju. A izgleda da me razumiju i u Skopju i u Grazu i malo šire od onoga što je zahvatalo područje “našeg” jezika, kako se to nekad zvalo. Može se reći da je to što ja pišem – bosanski, ali se ne ljutim, nego me čak i zabavlja, da svoju knjigu u jednoj biblioteci nađem u grupi “hrvatski”, a u drugoj “bosanski” – naglašava on.
Burić je mišljenja da političko silovanje jezika i jeste jedno od najvećih zala koje smo proizveli.
– Pametnije je bilo da smo radili na razvoju jezika i ideja, nego što smo pokušavali ubijediti jedni druge da je naš jezik “pravi”, i da smo najstariji narod(i) na svijetu – smatra on.
Ahmed Burić razgovor za Fenu zaključuje podatkom da je pjesme za ovu knjigu sakupljao oko tri godine.
– Ispada da to nije neka velika produktivnost – desetak pjesama godišnje. Meni, zasad, dovoljno. Nadam se da će biti tako i onima koji budu čitali – istaknuo je on.
Trafika|Ba|Fena
